Kad otvori svoj laptop, Ani Leder na zaslonu se ukaže zgrada zagrebačkog HNK, čija je intendantica već šestu godinu. To neobarokno zdanje koje je udarcem srebrnog čekića prije 150 godina svečano otvorio car Franjo Josip I., i koje cijelu ovu godinu slavi taj važan jubilej, izaziva u njoj strahopoštovanje, a miris pliša njegovih zastora i sjedala podsjeti je na djetinjstvo koje je, zahvaljujući ocu Petru Šarčeviću, kazališnom redatelju i dugogodišnjem direktoru Drame zagrebačkog HNK, i majci Marlizi, sopranistici u zboru, provela jurcajući uskim hodnicima i garderobama slavnih glumaca. Iako nikada nije napisala nijednu pjesmu ni dramu, teatar je postao njezin život. Od treće godine pamti mnoge predstave, a bogata obiteljska biblioteka otkrila joj je svijet najljepših priča.
Ali bez obzira na obiteljski background i zavidno obrazovanje, ta 46-godišnja zagrebačka teatrologinja, autorica pet stručnijih knjiga o kazalištu i svojim intimnim fascinacijama – književniku Ivanu Raosu i glumcu i redatelju Titu Strozziju, urednica stručnih časopisa, suradnica u obrazovnom programu HRT-a, urednica Biblioteke ITD, članica brojnih udruga, prva intendantica u povijesti zagrebačkog HNK, nije dočekana nimalo damski. Dapače, bodlje je osjetila sa svih strana.
Kad je 2005. uvrstila na repertoar Mozartovu operu “Bastien i Bastienne” oponenti su je prozivali da je to učinila jer su se na toj operi 1964. u Mostaru upoznali njezini roditelji. Uzalud su bila njezina uvjeravanja da je operu posvetila – Mozartu. Prozvana je rastrošnom Trnoružicom jer je, navodno, postavila najskuplji balet u povijesti HNK. Govorilo se da je postala intendantica “preko veze” te da je zato i njezina kazališna kuća miljenica državnog proračuna.
Iza nje su teške godine, ali izdržala je. Jer ta borba protiv zlih jezika, jala i uvrijeđenih taština nije bila ništa prema osobnoj tragediji – pogibiji supruga Gordana Lederera, HTV-ova snimatelja kojeg je u kolovozu 1991. na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice pokosio snajperski hitac. Bilo joj je tada 27 godina i za ruku je držala petogodišnju kćer Petru. Kad je to preživjela, kaže, može i sve ostalo. A ljubav prema kazalištu ionako joj nitko ne može oduzeti.
Kad spominjete teške životne situacije, mislite li na pogibiju supruga Gordana Lederera? – Da. Bilo je to iznimno teško razdoblje. Gordan i ja vrlo smo mladi ušli u brak. Meni su bile 22, a njemu 27 godina. Studirala sam komparativnu književnost i ruski, a on je bio na snimateljskom odsjeku Akademije dramske umjetnosti. Petru sam rodila u 23. godini, a nakon godinu dana sam diplomirala. Gordan je došao na HTV 1989., najprije kao kamerman, ali vrlo brzo počeo je raditi autorske emisije u Dokumentarnom programu. U međuvremenu je upisao studij arheologije i uz njega vezao tematiku svojih dokumentaraca, koje je radio na vrlo specifičan autorski način. A onda je došla 1991. i Gordan je bez imalo straha odlazio na najopasnije terene. Strast za otkivanjem istine i njegov istraživački novinarski nagon bili su jači od svega, oni su ga nosili kao oblak. Sjećam se jedne nedjelje, kad je usred ručka zazvonio telefon. Tri TV ekipe nisu uspjele ući u Pakrac pa su digli njega i njegovog suradnika. I otišao je bez straha. Gordan je od prvoga trenutka s terena znao da će to biti krvav rat, svađali smo se zbog njegovih odlazaka, ali nije bilo šanse da ga se zadrži. I završilo je tragično. Znala sam da će biti tako, imala sam predosjećaj.
Kako ste to preživjeli? – Kad sad pogledam unatrag, ni sama ne znam kako smo Petra i ja iz svega toga isplivale. Nakon statusa slobodnjaka u novinama, te sam se 1991. godine zaposlila na Filozofskom fakultetu, a i pomagali su nam moji roditelji, moja mlađa sestra i Gordanovi roditelji. Zahvaljujući tom obiteljskom zaleđu, Petra i ja smo nekako prošle kroz vrlo teške intimne i psihološke krize. Znate, teško vam se utješiti činjenicom da je rat i da je mnogima loše jer su i sami izgubili nekoga. Svi smo patili na svoj način: Petra, ja, Gordanovi roditelji… Gordanova je majka umrla od tuge za sinom. Meni je dugo trebalo da se riješim ljutnje na njega zbog Petre, zbog odlaska, zbog toga što se nije ničega bojao.
Kako se osjećate kad vidite TV snimku na kojoj vašem suprugu pada kamera iz ruke? – Ne volim vidjeti tu snimku, ne želim je gledati do kraja života, ne volim čuti ni Dire Straitse, čija je pjesma “Brothers In Arms” glazbena podloga za taj prilog. Svakog 10. kolovoza Petra i ja gledamo na sat, želeći samo da taj dan što prije prođe. Ove će godine biti 20 godina od Gordanove pogibije i ne mogu vjerovati da je prošlo toliko vremena. Što reći, osim da me boli način na koji je Domovinski rat percipiran i na koji se način osobne patnje mnogih ljudi žele omalovažiti. Iz današnje perspektive, strahovito mi je žao što se tada nismo odselili na Novi Zeland.
Jeste li bili na mjestu gdje je vaš suprug stradao? – Tek nakon 15 godina. Petru i mene odveo je do mjesta Gordanove pogibije njegov kolega Dražen Šimić, tonac koji je s njim toga dana bio na zadatku. Za obje to je bio šok. Došavši na to mjesto, shvatila sam da se ubojicama otvorio kao na dlanu, nije imao šanse. Diana Šetka
Pročitali ste skraćenu verziju intervjua. Cijeli intervju s Anom Lederer pročitajte u tiskanom izdanju Glorije (br. 846) ili se pretplatite na PDF izdanje
