RAZOTKRIVANJE

Irena Vrkljan: Presudila je ljubav

Zagrebačka spisateljica Irena Vrkljan (79) koja već 44 godine živi u Berlinu, sa suprugom Bennom Meyer-Wehlackom, njemačkim piscem, svako proljeće dolazi u Zagreb kako bi obišla adrese svoje mladosti i predstavila novi roman ili knjigu pjesama: ovaj put je to bila njezina prva zbirka pripovijetki ‘Žene i ovaj suludi svijet’

Jeste li uzbuđeniji kad dolazite u Zagreb ili kad pakirate kovčege za povratak u Berlin? – Nervoza je uvijek velika i uvijek nepotrebna, a najveća je kad dolazimo u Zagreb.

Putujete li još vlakom? – Osamnaest sati putovanja vlakom, preko Beča, postalo je prenaporno pa posljednjih godina letimo.

Koja mjesta u Zagrebu uvijek posjetite? – Zaboravljeni Zapadni kolodvor, Zrinjevac i njegove blijede platane, tržnicu Dolac, Mirogoj – zbog prijatelja, te stanove u kojima žive moja nećakinja Sandra, nećaci i sestra.

Koje sitnice najčešće ponesete sa sobom iz Zagreba? – Darove za prijatelje, bajadere, svoju novu knjigu i bilješke.

Gdje vam je dom: u Berlinu ili Zagrebu? – U Berlinu mi je boravište, a u Zagrebu su mi dom, obitelj te stari prijatelji kojih je, na žalost, sve manje.

Što je bilo presudno da nakon studija filmske režije u Berlinu ondje i ostanete? – Presudila je ljubav, susret s Bennom na satu dramaturgije, na Akademiji za film i televiziju, gdje je on bio docent. Koju je prvu rečenicu na hrvatskom naučio vaš suprug, njemački književnik? – Čekaj, čekaj, nemoj žuriti.

Koja vam je zajednička godina bila najteža? – Možda 1969., kad sam morala odlučiti hoću li ostati s njim u Berlinu ili ću se vratiti u Zagreb na posao na Televiziju.

Što vaš suprug čini kad vam želi posebno ugoditi? – Vodi me na ručak u vijetnamski ili kineski restoran. I ostavi mi na stolu upravo završenu prozu. U kakvom ste odnosu bili s prvim suprugom, književnikom Zvonimirom Golobom? – Vrlo dobrom. Bio je kod nas u Berlinu, posjećivao nas u Zagrebu, čitao nam nove pjesme.

Slažete li se s tvrdnjom da – nakon što su bili ljubavnici – muškarac i žena ne mogu biti prijatelji? – Moje je iskustvo drukčije.

U vašim knjigama ima mnogo autobiografskih elemenata: jesu li vam zbog toga prigovarali muževi, sestre, prijateljice…? – Nisu, jer to i nisu “prave” autobiografije, nisam pisala o nanesenom zlu. A rukopis romana “Svila, škare” pokazala sam prvom mužu, a on tada nije imao prigovora. Mnogo kasnije, ipak mu se sve baš i nije svidjelo. Parafrazirajući naslov vaše zbirke pjesama “U koži moje sestre”, u čijoj biste se koži najradije našli? – U koži Virginije Woolf, u vrijeme kad je pisala dnevnike. U kolovozu ćete navršiti 80 godina: u čemu je tajna vaše vitalnosti? – U znatiželji za nove tendencije u umjetnosti i zanimanju za ljude oko sebe.

Imate li neke svoje dnevne rituale? – Svaki dan šećem jedan sat. I na večer popijem čašu crnog vina.

U kojim ste se godinama najbolje osjećali? – S pedeset. Prošle su mladenačke ludosti, znala sam više o sebi i svijetu, a preda mnom je još bilo malo budućnosti.

Koja vam je omiljena izreka? – “Jedni stoje u sjeni, a drugi u svjetlu”, napisao je Bertolt Brecht u “Prosjačkoj operi”.

Što najčešće sanjate? – Kako sam izgubila ključeve od stana i ne mogu ući. Često i da kuće više nema, da je sve nestalo.

Jeste li praznovjerni? – Ne. Jeste li odluke češće donosili srcem ili razumom? – Pokušavala sam spojiti srce i razum.

Koje putovanje po svijetu posebno pamtite? – Putovanje po Americi, susrete s američkim umjetnicima, s kojima sam se još godinama dopisivala. Lijepa soba i nezaboravnih deset dana u hotelu Waldorf Astoria u New Yorku.

Razmišljate li o povratku u Zagreb? – Stalno, naravno. Ali Benno ima svoju publiku u Njemačkoj, i svoje korijene. Ostat ćemo, dakle, još neko vrijeme vjerni tom životu “između”.