Premda se većina njezinih kolega žali da im je snimanje sapunica uvijek stresno, vrlo zahtjevno i naporno, 26-godišnja Katarina Perica misli posve suprotno. Kaže da se na snimanju serijala ”Ponos Ratkajevih”, u kojem glumi Židovku Hanu Wieser, zapravo odmarala te hvatala zalet za pripremanje završnih ispita na čak dva studija: na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te na Ekonomskom fakultetu u Splitu.
– Atmosfera na snimanju je bila opuštajuća možda zato što sam bila okružena pravim profesionalcima, od kolega, šminkera i kostimografa, do redatelja Branka i Nikole Ivande. Stekla sam i dragocjeno iskustvo pa ovo smatram pravom školom nakon školovanja – priznaje Katarina Perica kojoj je ovo, osim gostovanja u jednoj epizodi serijala “Cimmer fraj”, prva televizijska uloga. S kolegama s akademije sudjelovala je dvaput na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara, a na poziv redatelja Joška Juvančića od veljače glumi i u Zagrebačkom kazalištu lutaka.
Uvijek novi prijatelji
Katarina je, poput lika koji tumači, na vlastitoj koži osjetila ratne nedaće. Kao devetogodišnja djevojčica, dok je pohađala osnovnu školu u Kruševu kod Obrovca, prognana je iz svog doma u zadarskom zaleđu. S majkom, sestrom blizankom i dvojicom starije braće, dok im je otac bio na ratištu, godinama je živjela u prognaničkim naseljima – od Rijeke, Kukljice na otoku Ugljanu, do Zatona i Punta Skale kod Zadra. Tek kao srednjoškolka, poslije sedam godina progonstva, vratila se u rodnu Ribnicu, ribarsko mjestašce između Novigradskog i Karinskog mora. Ondje je pronašla samo ostatke spaljene kuće, s kojom su nestale i sve uspomene iz njezina najranijeg djetinjstva.
– Čini mi se da sam kao dijete, kroz igru, lakše proživjela ratne strahote. Majka nas je nastojala poštedjeti koliko je mogla, no činjenica je da sam izgubila veliki dio djetinjstva iz kojeg danas nemam nijednu fotografiju. A tijekom progonstva nigdje se nisam osjećala kao doma, možda tek u Punta Skali, gdje nam se pridružio otac kad se vratio s ratišta. Najviše sam se družila s braćom i sestrom jer prijatelje sam, stalno se seleći, prečesto mijenjala – priča Katarina, dodajući da je obitelj danas rijetko na okupu.
U kući u Ribnici žive Katarinini roditelji – otac Damjan bavi se maslinarstvom, a majka Manda je kućanica – te braća Jure (28), zaštitar u elektrani iznad Obrovca, i Šime (27), direktor u Bavariji u Zadru. Katarina s pet minuta starijom sestrom Marijanom, apsolventicom prava, živi u Zagrebu, u unajmljenoj kućici u naselju Vrapče, koja je podsjeća na njezin dom u Ribnici.
A nju gluma, priznaje Katarina, kao djevojčicu uopće nije zanimala: govorila je da će biti profesorica engleskog ili – kriminalist. No, u srednjoj školi u Obrovcu, u koju se upisala nakon povratka obitelji u Ribnicu, profesorica hrvatskog jezika Melita Fuzul potaknula ju je na recitiranje poezije. U tome je bila vrlo uspješna, pobjeđivala je na natjecanjima i stoga je odlučila – pokušat će se upisati na glumu. No, prvi put je zakasnila s predajom dokumenata, što je dobrano poljuljalo njezine ambicije, ali je nije obeshrabrilo. Sljedeće godine ušla je u uži krug, ali, u silnom uzbuđenju, previdjela je svoje ime na oglasnoj ploči te se, uvjerena da opet nije prošla, požurila u Split upisati na Ekonomski fakultet. Upornost se na kraju isplatila, pojavila se i treći put na prijamnom – i položila ga. Usporedno je nastavila studij ekonomije, na kojem joj do diplome nedostaju samo tri ispita. Položit će ih, uvjerena je, kad se riješi dva preostala, teorijska ispita na akademiji.
Djevojka kao druge
Osim obitelji, važno mjesto u Katarininu životu pripada njezinom dečku, 26-godišnjem Zagrepčaninu Neni Kirinu, tonmajstoru u Saboru. Upoznali su se prije tri i pol godine, na njezinom terenu, u Ribnici, gdje je on ljetovao u prijateljevoj vikendici: nakon druženja na plaži razmijenili su telefonske brojeve, on je potom dolazio vikendima u Ribnicu, a nakon nekoliko mjeseci su prohodali. Kako je snimanje “Ratkajevih” nedavno završilo, a prije negoli krene polagati završne ispite na glumi i ekonomiji, priželjkuje sa svojim dečkom nekamo otputovati. Možda u Sarajevo, u kojem još nije bila.
– Svi pričaju – veli Katarina – da je to divan grad. Osim toga, nešto me onamo vuče pa moram otkriti što. No, najsretnija bih bila da uspijem otputovati kući, u moju Ribnicu. Nemam neke posebne, velike zahtjeve, jednostavno, tako sam odgojena.
Jagoda Zamoda
Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Ako želite saznati više pročitajte tekst u tiskanom izdanju Glorije broj 694 ili se pretplatite na PDF izdanje.