Ruandu zacijelo nikad ne bih posjetio da nije posla kojim se bavim. O toj afričkoj zemlji (graniči s Ugandom, Burundijem, Kongom i Tanzanijom), koja je dugo bila belgijska kolonija, više sam saznao devedesetih godina, kad je ondje vladao rat – krvavi sukob plemena Hutu i Tutsi. I moj odlazak u Ruandu vezan je uz rat. Ondje je, naime, nakon 18 godina služenja svojim “garonjama” (kako ih je odmila zvao), ubijen bosanski franjevac Vjeko Ćurić, izniman čovjek neobične biografije. Centar “Fra Vjeko Ćurić” iz mjesta Kivumua i bosanski franjevci ponudili su mi da snimim dokumentarac o tom fratru-mučeniku, što sam i prihvatio.
Hutu i Tutsi U Kigali, glavni grad Ruande, najbrže se stiže iz Bruxellesa: iz tog je belgijskog grada jedini direktan let iz Europe – sve druge kombinacije vode preko Nairobija ili kojeg drugog afričkog grada. Ruanda ima nešto više od 10 milijuna stanovnika, od kojih 90 posto pripadaju plemenima Hutu i Tutsi. Čak 75 posto stanovnika je katoličke vjere. Tri su jezika u upotrebi: domaći kinyarwanda, francuski i engleski. Ruanda je vrlo zelena, zovu je zemljom tisuću brda i afričkom Švicarskom. Najveći broj ljudi bavi se poljoprivredom: uzgajaju se kava, čaj, banane, grah, krumpir… Temperatura je između 22 i 28 stupnjeva.
Suveniri iz Caritasa Kigali, koji ima 600.000 stanovnika, neobičan je grad, ponajviše zbog malih tržnica gdje se prodaje doslovce sve: od benzina u kanistrima, slatkog krumpira i prekrasnih maski do Armanijevih odijela. Prema savjetu fra Ivice Perića, koji je naslijedio fra Vjeku u Kivumuu, i hrvatskog misionara-salezijanca fra Sebastijana, suvenire je najbolje kupovati u Caritasovu dućanu u središtu grada: cijene su gotovo upola manje (nema cjenkanja), a sve je ručno izrađeno.
Milijuni zvijezda Iako cijela Ruanda izgleda kao jedan veliki nacionalni park, ona ima i nekoliko “pravih” nacionalnih parkova, a ja sam posjetio dva: Nyungwe u istočnom dijelu zemlje, i Akageru uz granicu s Tanzanijom. Oba su izvrsno održavana, a tijekom godine posjećuju ih brojni turisti iz cijelog svijeta. Osim dva dana provedena u hotelu Novotel u Kigaliju, za boravka u Ruandi spavali smo u župnoj kući, uz crkvu u Kivumuu koju je sagradio fra Vjeko Ćurić. Ondje vlada gotovo biblijski mir, posebno noću, kad se jasno vide milijuni zvijezda. U vrtu pred kućom, koji obrađuju župljani, rastu ananas, banane, naranče, limuni, mango, papaja, kruške i slatki krumpir.
Treneri – naši ljudi Trgovina u Ruandi vrlo je egzotična. Osim na benzinskim crpkama i u restoranima, na svim ostalim mjestima poželjno se cjenkati – cijene je moguće spustiti i do pet puta. Restorana, kao i kafića, ima mnogo, no većina stanovnika nikad u njih ne uđe jer nemaju novca. Primjerice, prosječna plaća učitelja je dvadesetak dolara. Mnogi Ruanđani nikad ne napuste svoje selo pa i ne znaju kako izgleda novac. Inače, u Ruandi se jedu sve vrste povrća i voća, a što se mesa tiče, mi smo se držali piletine. Iako je rat odnio oko milijun života, Ruanda je danas jedna od najsigurnijih zemalja svijeta. Većeslav Kavedžija, nekadašnji sjajni košarkaš zagrebačke Cibone, a danas izbornik ženske i muške košarkaške reprezentacije Ruande, upoznao me s Jean-Pierreom Karabarangom, stalnim tajnikom u vladi Ruande, koji mi je pričao o planovima svoje zemlje. Prvi uvjet za njeno otvaranje je sigurnost. Rekao mi je: “Probajte sami poći u šetnju gradom u bilo koje doba dana ili noći”. Probao sam, i osjećaj je bio jedinstven: okruživali su me osmijesi ljudi spremnih pomoći mi ako mi što zatreba.
