SAMO U GLORIJI

Sandra Perković: Tatu nisam vidjela 15 godina

Sandra, hvala ti, naš si ponos! Tvoja Trnovčica – pisalo je na golemom transparentu kojim je, obješenim preko njezine ulice u zagrebačkoj Dubravi, dočekana 20-godišnja Sandra Perković na povratku iz Barcelone. Već je bila prošla ponoć i neki su susjedi izišli u pidžamama kako bi pozdravili najmlađu europsku prvakinju u bacanju diska u povijesti, junakinju kvarta koji je dosad proslavilo Prljavo kazalište.

Europska prvakinja odrasla je u kući u Trnovčici s mamom Vesnom, referenticom u računovodstvu tvrtke Forever Living Products, pet godina starijim bratom Markom, studentom strojarstva, bakom Ružom i očuhom Draganom Nikolićem, mehaničarem u Zagrebačkim cestama. Majka Vesna najvažnija je osoba u njezinu životu, priznaje Sandra, koja je kćer i sina odgajala sama. Od razvoda, prije petnaest godina, Sandra nije u kontaktu s ocem, i ta je tema za nju, kaže, završena. Otac joj ne čestita rođendane, ne zna ništa o njenim odličnim ocjenama u školi, prvim simpatijama i ljubavima, bolestima, treninzima na koje odlazi dva puta na dan autobusom i tramvajem, ne prati njezine sportske uspjehe – od juniorske do seniorske prvakinje Europe.

– Otac za mene nije mario petnaest godina, pa zašto bi sada?! Ostavio me kao dijete od pet godina, on je trebao dolaziti k meni, a ne ja k njemu. Ako tolike godine to nije shvatio, a shvati tek sada, mislim da je zakasnio – odlučna je Sandra.

Jagoda Zamoda

Pročitali ste skraćenu verziju teksta. Cijeli tekst o najljepšim danima Sandre Perković, ali i detalje iz njezinoga života, pronađite u tiskanom izdanju Glorije (br. 813) ili se pretplatite na PDF izdanje.