Ovo je čudesno – pomislila sam gledajući kroz prozor turističkog autobusa. Dok smo se strmom cestom punom serpentina penjali u gorje Atlas, iza gotovo svakog zavoja zemlja bi iznenada promijenila boju: čas bi bila crvena, čas bež, čas potpuno bijela. Bilo je rano jutro, prvi dan 2008., a ja sam pomislila kako je ovo predivan način da započnem novu godinu. Šestodnevno putovanje po Maroku pamtit ću kao jedno od najljepših u životu. U toj je zemlji sve šareno i kontrastno. Berberske kuće veoma su siromašne i djeluju neuredno, no beskrajna polja žitarica i maslinika koja obrađuju tamošnji seljaci savršeno su uredna. Dok se mnogim marokanskim gradovima šire nimalo ugodni mirisi, okolnim dolinama struji svjež i topao zrak. Žao mi je što nisam bila u doba cvjetanja ruža. Izvoze ih u Francusku, gdje se u gradu Grasseu koriste u proizvodnji parfema. Priroda je uistinu posebna i ako postoji zemlja koju bih preporučila svim svojim prijateljima kao turističko odredište, onda je to Maroko i predivno gorje Atlas.
Kako stići Postoji izravna zrakoplovna linija Zagreb-Fez. Let do četvrtog po veličini marokanskog grada traje tri sata. Ne znam točno koliko stoji karta jer sam putovala preko turističke agencije. Cijeli aranžman, koji uključuje obilazak šest marokanskih gradova i marokanskog dijela Atlasa, stoji oko 10.000 kuna.
Najveća pješačka zona Fez je osnovan 789. godine, četiri stoljeća je bio marokanska prijestolnica, a danas se u njemu nalazi najstarije sveučilište u zemlji. Stari dio grada – Fez el Bali – koji je pod zaštitom Unesca, može se pohvaliti da je najveća gradska pješačka zona na svijetu. U Fezu smo odsjeli u vrlo pristojnom hotelu Jnane Palace, koji ima pet zvjezdica. Nalazi se u novom dijelu grada, no mene se, naravno, mnogo više dojmio stari dio, koji je od srednjeg vijeka ostao nepromijenjen. Uske ulice prepune su prodavača koji vas doslovno vuku za rukav, nudeći vam svoju robu. Naravno, prvo će vam reći cijenu koja je deset puta viša od one koju ćete na posljetku platiti. Cjenkanje se podrazumijeva. Iznenadila sam se kad sam naletjela na drvo koje raste usred jedne od ulica, a krošnja mu je toliko široka da se morate sagnuti da biste prošli. Turistički vodič objasnio mi je kako su ga posadili da bi spriječili da ulicom prolaze konji i ostale životinje.
Spot za pjesmu U2 U Fezu smo obišli “tvornicu” za obradu kože. Riječ je, zapravo, o mnogobrojnim spojenim bazenčićima u kojima se namaču, odnosno štave, komadi kože. Oko njih se širi grozan smrad, no koža koju ondje naprave veoma je mekana i kvalitetna. Nakon obilaska grada otišli smo na ručak u jedan restoran s izvrsnom hranom. Jeli smo tradicionalno marokansko jelo – couscous, a za desert dobili ploškice naranči posute cimetom i šećerom. Za kraj, jedna zanimljivost vezana uz Fez: grupa U2 u njemu je 1991. snimila dio svog spota za pjesmu “Mysterious Ways”.
Crveni grad Drugo jutro krenuli smo prema Marrakechu, gradu po kojemu je Maroko dobio ime (Maroko dolazi od iskrivljenog izgovora Marruecos – kako Španjolci zovu Marrakech). U tom smo gradu, koji zovu “biser juga” i “crveni grad”, prespavali, a onda se uputili u gorje Atlas. Najviši vrh je na nešto više od četiri tisuće metara, no naš je cilj bila visina od 2400 metara. U podnožju rastu agave, a vodič nas je upozorio da ni u ludilu ne pokušavamo brati njihove crvene plodove jer pri branju na vas polete tisuće nevidljivih bodlji. Ljudi u tom kraju umjesto ograda oko kuća sade agave – kao zaštitu od nepozvanih gostiju. Vozeći se u autobusu, primijetila sam da je uz cestu mnogo policije. Čuli smo da marokanski kralj Mohammed VI. treba doći u jedno od mjesta, pa su zato pojačali osiguranje.
Kameleonska sela Nakon nekoliko sati vožnje stali smo u jednom berberskom selu. Njihova su sela veoma mala, imaju samo četiri-pet kuća, koje su napravljene od kombinacije cigle, slame i blata. Iste su boje kao i zemlja pa ih zovu “kameleonskim selima” jer se izdaleka uopće ne vide, toliko su stopljena s okolišem. Jedan nas je seljak pozvao u svoje dvorište te pokazao kako se priprema tradicionalni marokanski čaj od mente. Čak i oni koji inače ne vole čaj, ovim su se oduševili. Veoma je aromatičan i ukusan: podloga mu je zeleni ili crni čaj, u koji se onda dodaju listići mente i grumeni šećera. Servira se u malim čašama. Dok su muškarci odjeveni u lijepe duge halje, žene su u ogrtačima, pokrivenih glava. Sve što se vidi, su oči.
Ametist uz cestu Nakon odmora, nastavili smo put. Uz cestu stoje i trgovci koji prodaju drago kamenje, naravno, po znatno povoljnijoj cijeni nego u gradovima. Moram priznati da mi nije bilo pravo kad sam vidjela da sam ametist u suvenirnici platila trostruko više nego što bih ga platila ovdje. No, što je tu je. Obišli smo i berberski grad Ouarzazate, te El Kelâa des Mgouna, to jest Selo ruža koje se nalazi na visini od 1433 metra.
Cvijet za jedan dan Osim ruža, Marokanci izvoze i šafran, koji zovu “crveno zlato”, zato što je i skup poput tog plemenitog metala: deset je puta skuplji od vanilije. Kilogram šafrana stoji između 800 i 1600 dolara! A skup je zato što treba mnogo truda da se “proizvede”. Riječ je, naime, o osušenim i samljevenim izdancima tučka šafranovog cvijeta – tri tanke i 20 milimetara duge crvene niti. Za jedan kilogram šafrana treba ubrati čak 150.000 cvjetova. Sve se obavlja ručno, jer je riječ o delikatnom poslu. Cvjetovi se beru svaki dan (cvijet šafrana, naime, traje samo jedan dan), a tučak se mora odmah otkinuti. A to se radi – noktima. Te crvene niti suše se na suncu. Osušeni i samljeveni šafran, koji je žute boje (otuda naziv: arapski za’fran znači “biti žut”), služi kao začin (španjolska paella nezamisliva je bez njega), a u Maroku i za bojenje tkanina (šafranov prah i voda zamiješaju se u omjeru 1:100.000).