RAZOTKRIVANJE

Sibila Petlevski: Ne posjedujem ništa, osim slika svojih roditelja

Sibila Petlevski, književnica rođena prije 47 godina u umjetničkoj obitelji u Zagrebu, koja je posljednjih godina posvećena radu na trilogiji ‘Tabu’ – te je nedavno objavila njen drugi dio, roman ‘Bilo nam je tako lijepo’ – sva svoja nedovršena djela najprije pročita suprugu Davidu Gazarovu, pijanistu armenskog podrijetla, kojeg je upoznala kad je došao kupiti slku njezina pokojnog oca Ordana Petlevskog.

Kako objašnjavate da se do danas nismo oslobodili brojnih tabua? – Čovječanstvo je mašina za stvaranje tabua kojih se vrlo teško osloboditi. Smatram da ih, u najmanju ruku, sve trebamo preispitati.

Kako ste se kao žena snašli u proučavanju vojnih strategija u Prvom svjetskom ratu, što ste iskoristili u svom romanu? – Izvrsno. Proučavanje vojnih strategija je odavno moja strast.

Tko vam je omiljeni vojskovođa? – Aleksandar Veliki, zbog genijalne ideje da svojim osvajanjima stvori jedinstvo različitih naroda. Završilo je u krvi, kao i sve ideje koje žele spojiti nespojivo.

Svoj roman opisujete kao erotski – je li to način privlačenja publike ili…? – Tako su ga opisali novinari, koji su tako doživjeli moj prikaz tabuiziranih tema u području ljudske seksualnosti. No, roman nije baziran na pukom nabrajanju škakljivih tema, nego ulazi pod kožu modernog čovjeka koji se suočava i sa svojim mračnim stranama. Moji opisi su vrlo sugestivni, usudila bih se reći starinski, pa inzistiraju na doradi u imaginaciji samog čitatelja.

Lani ste za “Vrijeme laži” osvojili T-portalovu književnu nagradu i sto tisuća kuna: na što ste ih utrošili? – Još ih grickam plaćajući stanarinu u unajmljenom stanu.

Kako to da ste podstanarka? – Tako se dogodilo. Ne posjedujem ništa, osim slika svojih roditelja.

Koliko vam je novac važan? – Jako, kao i svakome drugome.

A nagrade i priznanja? – Nagrađivanje u umjetnosti smatram apsurdnim, ali nagrade su dobrodošle ako potaknu ljude da posegnu za knjigom.

Imate li svoju čitateljsku publiku? – Da, neveliku, ali je čuvam i jako sam zadovoljna zbog nje. Borgesovu prvu knjigu kupilo je samo sedam ljudi, no on je pronašao adrese svih sedam i svima je osobno zahvalio. Ideja je da i mali brojevi mogu biti potencijalno veliki, ako je odnos s čitateljem dubok i ako dođe do prepoznavanja. To su iskre koje mogu zapaliti vatru u široj populaciji.

Imate li životni moto? – Dugo mi je moto bio “što možeš danas, ne ostavljaj za sutra”, a sad mi je “što možeš danas, napravi prekosutra”. Naučila sam da je jako važno kroz život prolaziti opušteno, koliko je to moguće.

Je li vam umjetnost bila suđena? – Da. Odrasla sam u kulturnom miljeu, moji roditelji su slikari. No, malo je nedostajalo da ne postanem biologinja, ali to ne znači da i u tom slučaju ne bih pisala.

Koliko Sibila poznajete? – U Hrvatskoj ih je vrlo malo, no supruga mog izdavača je moja imenjakinja.

Odgovara li ime vašem karakteru? – Da, dobro je odabrano. Sibile su antičke proročice.

Jesu li vam uistinu dovoljna četiri sata sna? – Tu lošu stečenu naviku sve teže izdržavam. No, dan mi jednostavno prekratko traje. Treba raditi, pisati, istraživati, ali i živjeti. O čemu bih pisala bez vlastitog iskustva!?

Koje ključne stvari želite prenijeti svojim studentima na Akademiji dramskih umjetnosti? – Sumnju u autoritete i istraživačku znatiželju.

Koja su vam najdraža mjesta u Zagrebu? – Uvijek moj kvart. Znači, Središće.

A vašem suprugu Davidu Gazarovu, njemačkom pijanistu armenskog podrijetla? – Sva mjesta na kojima možemo biti zajedno su nam divna.

Godinama ste pisali poeziju: kako ste prešli na prozu? – Od novčanog dijela Nagrade “Vladimir Nazor” za “Sto aleksandrijskih epigrama” kupila sam prvi kompjutor. Tek tada sam mogla početi pisati prozu, jer bih umrla da sva umetanja u rukopisu moram uvijek iznova prepisivati. Danas i poeziju pišem na računalu.

Imate li prijatelja među piscima? – Mnogo.

Koje kućanske poslove najteže podnosite? – Iz dna duše mrzim glačanje.

Koju je vašu knjigu suprug pročitao u originalu? – Nije ju pročitao, nego ju je čuo. Ja mu, jadniku, poglavlje po poglavlje čitam svoje nedovršene romane.

Kruno Petrinović