Sjedi na klupi u vrtu beogradskog Instituta za majku i dijete i vadi sendvič iz papirnate vrećice. Jedva ga je uspio pojesti dopola, kad ga pozivaju natrag na prvi kat. Snimanje se nastavlja, a Goran Gajić uz smiješak obećava kako će se vratiti na klupicu za 45 minuta da dovršimo intervju. Suha hrana i dvanaestosatno radno vrijeme – tako posljednjih mjeseci izgleda život 44-godišnjeg redatelja TV serijala “Vratiće se rode” koji je, nakon srpske, oduševio i hrvatsku publiku.
To je prvi veliki projekt na području bivše Jugoslavije na kojem Gajić radi otkako se prije 16 godina preselio u Sjedinjene Američke Države. Na spomen njegova imena, obično se prvo navode dva podatka iz njegove biografije: suprug zagrebačke glumice Mire Furlan i jedan od redatelja omnibusa “Kako je propao rock&roll” iz 1989. (ne nužno tim poretkom).
Zagrepčanin koji se u Beograd preselio 1984. zbog studija režije (u svom ga je rodnom gradu tri puta pokušavao upisati), početkom devedesetih više nije vidio budućnost ni u jednom od ta dva grada. Spakirao je stvari i sa suprugom otišao u Ameriku. Kad su 17. studenog 1991. stigli u New York, dočekala ih je jedna od najhladnijih zima u povijesti grada. Njihov američki san započeo je na minus trideset Celzijevih stupnjeva, u stančiću od 30-ak kvadrata, i s ukupno 312 njemačkih maraka u novčaniku, no zahvaljujući talentu, sreći i upornosti, danas uživaju u mnogo ugodnijoj klimi raskošnog vrta svoje holivudske kuće, koju su kupili 1996. Mira je ondje postala uspješna TV glumica, zahvaljujući ulogama u serijalima “Babylon 5” i “Izgubljeni”, a i Goran je režirao dvije epizode svjetski poznatog serijala “Oz”. Privremeno živi u Srbiji, gdje posljednjih godinu dana režira “Rode”.
Čija je bila ideja da baš vi režirate ovaj serijal? – Bjelina. Dragan Bjelogrlić i ja znamo se još iz studentskih dana. On je glumio u filmovima “Kako je propao rock&roll” i “Video jela, zelen bor” te u mojim studentskim radovima, i sve ove godine, otkako sam otišao u Ameriku, nije minula ta obostrana želja da ponovno nešto zajedno napravimo. Devedesetih, baš kad smo obojica bili u najkreativnijem životnom razdoblju, to nismo mogli. Prije dvije godine Bjela me pozvao na sastanak u Beograd i ispričao mi svoju ideju o seriji u kojoj želi glumiti i producirati je. “Rode” govore o prijateljstvu, a i nastale su iz prijateljstva.
Prihvaćanje posla za vas je značilo odvajanje od supruge i desetogodišnjeg sina Marka Lava: jeste li se zbog toga možda dvoumili? – To je bio najteži dio. Iskreno, kad smo prošlog ljeta počeli snimati, nisam znao da će ovako dugo trajati. Nije tako bilo planirano, ali život i planovi se često ne poklapaju.
Zašto se odužilo? – Serija se mijenjala, jer se mijenjao scenarij, a takav način rada je vrlo težak i dugotrajan. Na žalost, snimanje su pratili i neki šokantno tužni događaji, zbog kojih smo imali nekoliko duljih pauzi. Neki su se glumci razboljeli, a nedavno nam je na setu umro Ljubčo Lazarevski koji je glumio Mikija Nosonju.
Što ste radili u tim stankama? – Putovao u Los Angeles u posjet Miri i Marku. U listopadu sam, primjerice, bio s njima mjesec dana, a u prosincu su oni došli u Beograd kad je Mira tu snimala film “Turneja” s Goranom Markovićem. A u veljači je Mira ponovno došla jer se i ona pojavljuje u nekim epizodama “Roda”.
Kako izgleda bračni život na dva kontinenta? – Svakodnevno se čujemo telefonom, dopisujemo se e-mailom i skypom… Imam unajmljen stan u beogradskoj ulici Strahinjića bana koja je u strogom centru, što mi odgovara jer je sve blizu i ne treba mi automobil. U Los Angelesu je život bez auta nezamisliv, a meni je to velika muka jer volim pješačiti. Ironično je što je Strahinjića bana među najdinamičnijim ulicama u gradu, tu se nalaze brojni kafići i restorani, a ja, nekoliko katova iznad, radim i spavam. Samo radim i spavam. Puno više radim nego što spavam.
Kako se snalazi vaša obitelj bez vas? – Mira i Marko Lav ostali su u našoj kuĆi u Hollywoodu. Moja supruga trenutačno ima nešto više slobodnog vremena nego inače jer je prestala snimati seriju “Izgubljeni”, a Marko ide u četvrti razred i zaokupljen je školskim obavezama.
Zašto je vaša supruga prestala snimati “Izgubljene”? – Dosadili su joj Havaji. Dobila je ono što glumci iz te serije u šali zovu “otočka groznica”: jednostavno, više nije mogla biti na tom otoku, koliko god on bio lijep, nije joj se više dalo raditi taj posao i dogovorila se s producentima da ubiju njen lik.
Kako su je ubili? – Upucali su je. No, kako je njezin lik dosta popularan među fanovima serije, ostavili su otvorenu mogućnost da se vrati sljedeće sezone.
Miri su dosadili Havaji, a je li vama dosadio Los Angeles, planirate li se vratiti u Europu? – Ništa ne planiram. Shvatio sam da su planovi jedna stvar, a realnost sasvim druga. Uvijek kad sam nešto planirao na duge staze, to se redovito nije ostvarivalo.
Tko čuva Marka kad ste Mira i vi na snimanjima? – Dok je Marko bio manji, moja je majka često iz Zagreba dolazila k nama, i to nam je bila velika pomoć. No, njoj su sada 82 godine i iako se izvrsno drži, takva je dugačka putovanja jako iscrpljuju. A i nekako smo imali sreće s tim snimanjima jer su bila u različitima terminima: u jednom periodu radila je Mira, u drugom ja, pa bi uvijek netko bio s Markom. Zadnjih godinu dana je teže jer smo oboje bili jako zaposleni. Na našu veliku sreću, imamo vrlo bliske prijatelje, sarajevskog glumca Nenu Pervana i njegovu ženu Milenu, pa oni pričuvaju Marka kad treba. Njihov sin Andrej je jedan od Markovih najboljih prijatelja.
Rođeni ste u Zagrebu, studirali u Beogradu, živjeli u New Yorku i Los Angelesu, koji grad zovete svojim domom? – Los Angeles je moj dom, Mira i ja smo tu 1996. kupili kuću, tu nam se rodio sin i tu smo veoma sretni.
Kad ste početkom devedesetih stigli u Ameriku, radili ste svašta, možete li pobrojati sve poslove? – Najprije sam bio radnik na selidbama. Selio sam božićne dekoracije iz World Trade Centrea, a posao sam dobio zahvaljujući Pegiju Bregoviću, bratu Gorana Bregovića, koji je imao kamion za selidbe. Kasnije sam radio kao dostavljač, asistent montaže i montažer.
A što je s onim poslom test-vozača u sudarima malog intenziteta? – Taj posao se nikad nije ostvario. Ispitivali su učinkovitost otvaranja zračnih jastuka pri sudarima male jačine, i to ne s lutkama već s ljudima. Prijavio sam se za taj posao jer je bio odlično plaćen, čini mi se, sto dolara na dan. Nisam ga uspio dobiti jer je bila velika navala.
Kad ste se u Americi uspjeli ponovno ubaciti u svoju branšu? – Počeo sam s režiranjem kratkih promotivnih filmova. A kao što su već svi napisali sto puta, režiranje jedne epizode serijala “Babilon 5” iz 1998. dobio sam preko kreveta, zahvaljujući supruzi koja je u njemu glumila.
Vrhunac vaše inozemne karijere je, pretpostavljam, režiranje dviju epizoda serijala “Oz”: kako ste dobili taj angažman? – Ja mislim da je svaki sljedeći posao vrhunac karijere. Priliku da režiram “Oz” dobio sam zahvaljujući producentu Tomu Fontanu kojeg sam upoznao u New Yorku, a koji je napisao scenarij za tu seriju. Tada nisam imao agenta već sam mu po prijatelju poslao neke svoje radove, i pozvao me na sastanak. Bilo je to 1998. Ponudio mi je da režiram epizodu serijala “The Beat”, koji je je na žalost propao, no to mi je otvorilo vrata. Svidio sam se Fontani pa me pozvao da radim na treĆoj sezoni serijala “Oz”.
Jeste li gledali “Oz” u to vrijeme? – Nisam, jer rijetko gledam televiziju. Ali, naravno da sam prije sastanka s Tomom Fontanom pogledao epizode iz prve dvije sezone i oduševio se.
Po čemu ćete pamtiti to snimanje? – Najviše po neobičnoj lokaciji snimanja. Zatvor je, naime, bio izgrađen usred Manhattana, na uglu 16. ulice i Šeste avenije, na šestom katu zgrade. Bio je čudan osjećaj provesti 12 sati u najgorem mogućem zatvoru na svijetu, a onda se spustiti liftom u prizemlje i nakon napornog dana zakoračiti na ulicu. Na slobodu.
Plašite li se mogućnosti da vam sin izraste u “punokrvnog” Amerikanca i zaboravi na svoje podrijetlo? – Pa on je Amerikanac, rodio se u Los Angelesu. No, ujedno je vrlo definiran što se tiče identiteta, zna otkud smo Mira i ja, obišao je sva ta mjesta.
Koja su to sve mjesta? – Bio je u Zagrebu, u Gorskom kotaru, ljeta provodimo u Istri koju obožavamo jer moji imaju kuću u Medulinu. U Beogradu odsjedamo kod prijatelja, a u Zagrebu kod mojih ili u Mirinom stanu u Petrovoj ulici.
Ide li Marko u privatnu ili državnu školu? – Marko pohađa četvrti razred državne škole na Bel Airu. To je jedna od najboljih škola u Los Angelesu, zove se Community Magnet. Naročito mi se sviđa rasni profil škole – manjine su većina, pa tako Markovu školu pohađaju djeca svih rasa i socijalnih statusa. Mislim da je to veoma dobro za njega.
Jeste li popustljiv otac? – Pa recimo da sam ja malo stroži prema Marku od Mire, ali prava je istina da nas zapravo oboje vrti oko malog prsta.
Što radite u Los Angelesu kad ne radite? – Povremeno igram tenis i nogomet, vježbam jogu i radim po vrtu. Uzgajao sam rajčice i lubenice, bilo ih je dosta.
Što vam najviše nedostaje u Americi? – Ono što me, kad sam na Balkanu, ujedno i najviše nervira, a to je taj divlji duh. S tako šarmantnim nedostatkom stila. Ali ima toga i u Americi…
Jasmina Rodić