U to doba godine najveći je izazov zadržati razinu kvalitete usluge - jer prodati sto košulja ili, primjerice, napraviti sto masaža nije ista stvar. Ako se ne slažete, pokušajte ispeglati istih tih sto košulja, posljednju jednako kvalitetno kao prvu.
No, kada posao ostavimo po strani, ono što najviše volim u ovo doba godine jest što su ljudi nasmijani, jedu se fritule, svi svima žele dobro, pružaju ruke… Pije se dobro vino, više se družimo, manje se žalimo, a mnogo više brinemo o svojim bližnjima i tome kako ih razveseliti.
I onda nekako dođe vrijeme za donošenje novogodišnjih odluka. Iako mi to inače nije običaj, ove sam godine po prvi put ozbiljno razmišljala o tome da i ja donesem pokoju. Karakterno sam takva da "životne" odluke donosim u hodu, ne vodeći se nikakvim posebnim povodom niti datumima, a nekakvu reviziju godine obično radim oko rođendana – jer u mojoj glavi tada počinje nova godina.
U moru događaja koji su mi ispunili izazovnu 2016., shvatila sam da postoji dio mene koji bi volio da su se stvari odigrale drugačije.
Poduzetnica u meni nikad nije zadovoljna, misli da uvijek može bolje i čini me sumnjičavom što na kraju zasjeni sve ono što sam postigla.
To je, tvrde brojni mudri i iskusni poduzetnici, zapravo potpuno prirodan osjećaj koji nas tjera naprijed. I ja se s time u potpunosti slažem, no možda nije loše jednom godišnje, na Novu godinu, zastati i podsjetiti se na sve izvanredne stvari koje su nam se dogodile i koje smo postigle. Treba se fokusirati na pozitivne priče, na dobre i velike trenutke pa možda prizovemo još takvih – jer sve što zalijevamo i raste.
Prije osam godina donijela sam za mene veliku poslovnu odluku, a to je da ću sve usluge koje pružam raditi potpuno propisano i ispravno i da neću brinuti o rezlutatu. Ta odluka bila je toliko čvrsta da sam bila spremna - i još uvijek jesam - poslovati isključivo po pravilima koje nalaže država i struka. Ili tako ili nikako (ovo možda zvuči kao nešto što bi se trebalo podrazumijevati, no kada su uslužne djelatnosti u pitanju, to nije baš jednostavno, a oni koji rade i posluju "po PS-u" su stvarno rijetke biljke). Izvukla sam iz arhive sva postignuća iz prošle godine i iskreno si čestitala. Nije mala stvar dobiti nagradu za iznimno poslovanje i pružanje usluga najvišeg standarda, postati jedini institut u regiji i održati nekoliko javnih predavanja i nastupa.
Sjedila sam tako uz šalicu kave i donosila revolucionarne odluke koje će 2017. učiniti senzacionalnom i nezaboravnom i ubrzo se počela smijati sama sebi. Ne zato što vjerujem da nije izvedivo, već zato što pokušavam "pojesti slona" u jednom zalogaju. I u tom trenutku mi je postalo jasno zašto je grupa nekih psihologa proglasila kraj siječnja najdepresivnijem razdobljem u godini - treba nam ravno dvadesetak dana da odustanemo od svih tih velikih odluka zbog opterećenja koje nam stvaraju.
Tada mi je palo na pamet da sve odluke rasporedim po mjesecima i da tog "slona" jedem komad po komad: svaki mjesec ću uvesti jednu malu, ali značajnu i zdravu odluku.
I u tom trenutku je stvar postala ozbiljna, moj sarkazam se istopio, a moj mali veliki godišnji plan se počeo kotrljati.
Neće biti lako, no odluke koje donesemo mogu se provesti ako uključuju samo vas i kvalitetu vašeg života. Za sve ostalo, morat ćemo ipak prihvatiti da možemo imati plan, ali ne i kontrolu i vjerovati da nam svaka godina servira sva iskustva koja moramo proživjeti i to baš u savršenom trenutku - niti prerano niti prekasno.
