Moj božićni šoping oduzme mi svaki put pet godina života. Situacija uvijek ista. Na Badnju večer još nisam kupio sve poklone, luđački trčim po centru, rušim djecu, guram starije gospođe i mahnito tražim što je još otvoreno.
Na kraju ulijećem u javni WC.
"Što imate!?"
"Mala ili velika nužda?"
"Ogromna nužda!"
"To je 5 kuna."
"Odlično, uzet ću i dvije role wc papira, tekući sapun i nekoliko papirnatih ručnika!"
"Da vam to zamotamo?"
"Da, molim vas."
Doma bora uopće nema. Skupljam grane po Tuđmancu, trgam ih iz gubica veselih pasa koji moje urlike frustracije pripisuju nekakvoj igri. Morao sam zapaliti komad ukrasnog papira i otjerati ih dalje od mog plijena.
Ukrasi za bor su posebna priča. Kompilacija su barem desetak različitih setova. Kuglice, gljive (jedna oglodana), čizmice, svaka svoje boje, svog izgleda, stila, materijala, godišta. Ukrasni snijeg je ljubičast, bijel i žut. Žuti dio izgleda kao da je jednom bio krzno, ali se mumificirao. Na vrhu nema zvijezde, nego samo nekakve špice daju jelki ratni štih. Još kad na to nabacim žmirkajuće lampice različitih boja, drvce izgleda kao noćna mora epileptičnog estetičara.
Treba još nabaviti puricu. Ako sam te sreće da uhvatim zadnju u lovištima lokalnog marketa, onda je to uvijek ona najmanja, kojoj rok ističe u ponoć. Tad se pretvori u obično pile, a cipelica vam može zapeti u grlu. Ako nisam te sreće, onda tom slučaju moram pristupiti znanstveno – žicama spajam različite dijelove ptice. Kupim odvojena prsa, batak, zabatak, krilca. Dobro nasolite i premažite začinskim putrom. Onda spojite žicama, oblikujte puricu i nastavite s pečenjem. Zovemo ovaj recept Frankenpurica i od srca ga preporučujem. Njegove prednosti su modificiranje i prilagođavanje vlastitim željama. Recimo, moja prošla Frankenpurica imala je četiri krilca. Hrskava, naravno.
I zato sam se ove godine odlučio pripremiti. Čim je prošao prošli Božić, a moja djevojka nije bila oduševljena genijalnim poklonom, wc rolama, počeo sam planirati.
Prvo sam odlučio riješiti puricu. Treba mi prava, domaća, debela pura. Za nahraniti pola Dickensovih romana. Preko prijatelja sam pronašao kumicu u obližnjem selu, koja uzgaja domaće purice. Otišao sam k njoj i odabrao jednu.
Nekad bi otišli u kino nakon toga, nekad diskutirali o rasizmu američkog Dana zahvalnosti. Ifigenija je rasla iz tjedna u tjedan. I kao hrana i kao purica. Checked.
Paralelno s tim, sljemenskim obroncima tragao bih za savršenim božićnim drvcem. Pošto u stanu nije bilo mjesta, želio sam uski, ali visoki, iznimno gusti bor. Nakon mjeseci potrage i jednim incidentom, kad sam se izgubio u šumi (na kraju izašao kod Delnica, na što je policija rekla kako je to nemoguće), napokon sam pronašao ono što sam tražio. Bio je to čempres zasađen u vrtu predsjedničke rezidencije na Pantovčaku. Ništa što novinarska iskaznica, motorna pila i lažna dojava o bombi nisu mogli riješiti. Checked.
Ukrasi nisu bili bitni, po bontonu, oni se ne stavljaju na čempres. Samo ga se malo poškropi limunom i začini lampicama. Checked.
A pokloni, e to se pokazalo jedino loše što sam kupio. Nisam ja bio kriv, želio sam biti odgovaran, ali me revnost udarila nazad u lice.
Mami sam kupio kartu za Božićni koncert Davida Bowieja. Tati prekrasan drvorez atlasa Europe, s označenim granicama Europske unije. Curi sam kupio božićnu vestu sa slikom Trumpa ispod koje piše "Trumpus fugit". Trebalo je biti ironično, na kraju će ispasti žalosno.
Dakle, za razliku od vas, ja sam spreman. Sve čeka Božić. Pokloni, ukrasi, drvce... jedino me Ifigenija muči. Nekako mi je prirastao srcu taj evoluirani dinosaur. Zadnji put je povukla zanimljivu paralelu između proslave blagdana i zimskog ekvinocija.
Bojim se da ćemo jesti tofu za Badnjak.