pogled u ogledalo

Zašto je okej sama sebi biti najvažnija

Posljednja dva tjedna životni, a pogotovo radni tempo, pregazio me do te mjere da doslovno nisam znala koji je dan, a u momentima čak nisam bila ni sigurna koji je mjesec u godini. Sigurna sam da se većina vas nalazi u sličnom vrtlogu i da me apsolutno razumije.

U takvim trenucima uvijek se pitam jesam li zaista dobra organizatorica svog vremena ili samo volim misliti da jesam s obzirom na to da sam si dozvolila naći se u takvom kaosu u kojem ne znam gdje udaram, stihijski letim kroz sate, dane i naposljetku mjesece. Upravo me moj rok za kolumnu naglo prizemljio i natjerao da na trenutak zaustavim vrijeme i posvetim ga sebi.

Da postolar uvijek ima poderane cipele nije neka novost, a da ono što propovijedamo sami često ne provodimo više je pravilo nego iznimka.

Koliko smo pametni kada je u pitanju savjetovanje drugih, a koliko možemo biti blesave i slijepe kada se nađemo u situaciji da same moramo primijeniti ono što nekome toplo preporučamo spada u najveće životne misterije.

Neki dan sam na konzultacije i dijagnostiku primila klijenticu čija je koža najblaže rečeno – zanemarena. Kako se to zanemarivanje manifestiralo, u ovom trenutku nije nimalo bitno. No, činjenica je da se ta problematika, s malo ulaganja u sebe, bez ikakvih poteškoća mogla spriječiti. A sad se obje nalazimo u situaciji da je pred nama mukotrpan i dug put da popravimo ono što uopće ne bi trebalo popravljati - samo da smo se na vrijeme srele.

U razgovoru s njom isplivala je rečenica koja mi je je još dugo nastavila odzvanjati u ušima. Pozadina njezinih, naizgled posve opravdanih razloga za trenutačno stanje, može se svesti pod jedan nazivnik - "ja nisam bitna". Pogledale smo se i obje zašutile, sve je bilo rečeno i jasno. Ponekad ne moramo gledati u ogledalo da bismo vidjele svoj odraz. U točno tom trenutku, ona je bila moje ogledalo. Ovaj susret me natjerao da razmislim o tome što to kod sebe zanemarujem do te mjere da bi stvari mogle kulminirati na isti način na koji se to dogodilo mojoj klijentici. I zašto ljudski mindset ne funkcionira po pitanju prevencije nego uvijek popravljamo „pokvareno“?

Liječniku idemo tek kada nas nešto boli, upale sinusa i grla liječimo sami, kozmetičaru onda kada počnemo mrziti prolazak pored bilo kojeg izloga ili ogledala u kojem se vidimo, stomatologu onda kada moramo popiti nekoliko tableta protiv bolova da bismo preživjeli dan, a na masažu tek kada ne možemo ustati iz kreveta ili se sagnuti da obujemo cipele. Istovremeno energiju ulažemo u sve ono što je „izvan nas“, zaboravljajući da jedina stvar koja može osigurati potpunu produktivnost, funkcionalnost i istinsko zadovoljstvo nas i naše okoline, jest ako smo mi dobro.

Stavljajući sebe na prvo mjesto ne čini nas sebičnima, nego odgovornima.

Tek tada odgovorne smo kao šefice, majke, supruge, prijateljice. Jer upravo odgovornost prema sebi rezultira srećom, a kada smo sretne možemo se staviti na raspolaganje svima i svemu što nam je bitno.

Iako se čini zahtjevno, promjena perspektive i ustaljenih, nezdravih navika nije tako strašna. Odlučiti posvetiti sebi sat ili dva dnevno čini se ambiciozno, ali i izvedivo. U trenutku kad shvatimo da će nas upravo to učiti boljima, zdravijima i zadovoljnima, a time i produktivnijima, shvatit ćemo da je ulog u odnosu na benefit zaista minimalan.