U takvim trenucima uvijek se pitam jesam li zaista dobra organizatorica svog vremena ili samo volim misliti da jesam s obzirom na to da sam si dozvolila naći se u takvom kaosu u kojem ne znam gdje udaram, stihijski letim kroz sate, dane i naposljetku mjesece. Upravo me moj rok za kolumnu naglo prizemljio i natjerao da na trenutak zaustavim vrijeme i posvetim ga sebi.
Da postolar uvijek ima poderane cipele nije neka novost, a da ono što propovijedamo sami često ne provodimo više je pravilo nego iznimka.
Neki dan sam na konzultacije i dijagnostiku primila klijenticu čija je koža najblaže rečeno – zanemarena. Kako se to zanemarivanje manifestiralo, u ovom trenutku nije nimalo bitno. No, činjenica je da se ta problematika, s malo ulaganja u sebe, bez ikakvih poteškoća mogla spriječiti. A sad se obje nalazimo u situaciji da je pred nama mukotrpan i dug put da popravimo ono što uopće ne bi trebalo popravljati - samo da smo se na vrijeme srele.
-->
U razgovoru s njom isplivala je rečenica koja mi je je još dugo nastavila odzvanjati u ušima. Pozadina njezinih, naizgled posve opravdanih razloga za trenutačno stanje, može se svesti pod jedan nazivnik - "ja nisam bitna". Pogledale smo se i obje zašutile, sve je bilo rečeno i jasno. Ponekad ne moramo gledati u ogledalo da bismo vidjele svoj odraz. U točno tom trenutku, ona je bila moje ogledalo. Ovaj susret me natjerao da razmislim o tome što to kod sebe zanemarujem do te mjere da bi stvari mogle kulminirati na isti način na koji se to dogodilo mojoj klijentici. I zašto ljudski mindset ne funkcionira po pitanju prevencije nego uvijek popravljamo „pokvareno“?
-->
Liječniku idemo tek kada nas nešto boli, upale sinusa i grla liječimo sami, kozmetičaru onda kada počnemo mrziti prolazak pored bilo kojeg izloga ili ogledala u kojem se vidimo, stomatologu onda kada moramo popiti nekoliko tableta protiv bolova da bismo preživjeli dan, a na masažu tek kada ne možemo ustati iz kreveta ili se sagnuti da obujemo cipele. Istovremeno energiju ulažemo u sve ono što je „izvan nas“, zaboravljajući da jedina stvar koja može osigurati potpunu produktivnost, funkcionalnost i istinsko zadovoljstvo nas i naše okoline, jest ako smo mi dobro.
Tek tada odgovorne smo kao šefice, majke, supruge, prijateljice. Jer upravo odgovornost prema sebi rezultira srećom, a kada smo sretne možemo se staviti na raspolaganje svima i svemu što nam je bitno.
Iako se čini zahtjevno, promjena perspektive i ustaljenih, nezdravih navika nije tako strašna. Odlučiti posvetiti sebi sat ili dva dnevno čini se ambiciozno, ali i izvedivo. U trenutku kad shvatimo da će nas upravo to učiti boljima, zdravijima i zadovoljnima, a time i produktivnijima, shvatit ćemo da je ulog u odnosu na benefit zaista minimalan.