Mirna Pavlović
Mirna Pavlović

MIRNA PAVLOVIĆ

Umjetnica koja je probila granice Hrvatske fotografirajući napuštene lokacije diljem svijeta

Potreba za istraživanjem i dokumentiranjem napuštenih mjesta odveli su fotografkinju Mirnu Pavlović izvan očekivanih okvira kretanja. U sklopu svog projekta "Dulcis Domus", započetog 2015. godine, Mirna je dokumentirala napuštene, tihe, tajanstvene, zaboravljene i nadasve vizualno privlačne lokacije diljem Europe. Zbog toga su je spominjali brojni svjetski mediji poput Vice magazina, ArchDaily, Elle, Fubiz, f11 Magazine, Feature Shoot...

"Napuštena mjesta postoje u svojoj vlastitoj stvarnosti, nikad posve umrla, ali niti zaista živa. Utjelovljenja su zbunjujuće diskrepancije između potrebe da skrenemo pogled i potrebe da stupimo u razne tvornice, vile, samostane, bolnice, crkve i domove koji stoje napušteni, obrasli, zaboravljeni. Moje fotografije istražuju što nas motivira na istraživanje mjesta u kojima ne bismo smjeli biti, koja su prepuna rizika i koja teško pronalaze svoju vlastitu definiciju." - izjavila je jednom o svom projektu ova 27-godišnjakinja koja se aktivno bavi arhitekturalnom fotografijom.

Njezine su fotografije dosad odabrane na brojnim festivalima i izlagane u galerijama diljem svijeta, uključujući one 'najsvježije' Moscow International Foto Awards 2016 u Rusiji, Totally Lost u Italiji, Rovinj Photodays 2016 u Hrvatskoj, Tokyo International Foto Awards u Japanu, i PH21 Gallery u Budimpešti. Također, prošle je godine osvojila jednu od glavnih nagrada prestižnog međunarodnog natjecanja ND Awards 2016 u kategoriji "Arhitektura – Interijeri", a i zagrebački Muzej za umjetnost i obrt uvrstio je njene radove u svoju zbirku novije fotografije. Iz prve smo ruke poželjeli saznati kako je uopće došla na ideju o projektu "Dulcis Domus", gdje zapravo živi i radi i što je inspirira...

Reci mi za početak što te privuklo snimanju napuštenih lokacija?

Napuštene zgrade su vrsta bijega od onoga što nam prevelika strukturiranost života donosi, od predvidljivosti i limitiranosti. Mislim da ono što me prvo motiviralo i što me nastavlja motivirati je preispitivanje vlastitog mjesta unutar te predodređene strukture. Svijet u kojem živimo i radimo je vrlo strukturiran, od najmanjih do najvećih stvari. Cijeli je naš put zapravo u potpunosti predodređen, ne samo u smislu kako se očekuje od nas da završimo školu, zaposlimo se i osnujemo obitelj uz pokoji godišnji odmor između svega, nego i doslovno fizički put kojim se krećemo. Ceste, ulice, semafori, puteljci – sve nas usmjerava do onih mjesta na kojima nam je dopušteno biti. U prostoru u kojem nam je dopušteno kretanje mora postojati neka vrsta neizrečenog, ali podrazumijevanog pravila. Ponašanje u skladu s tim osiguravaju izvanjski faktori, ali i unutarnji, poput samodiscipline.

No moderno društvo sve više ograničava kretanje, kamere su sve više prisutne, kao i zabrane, a javni prostori postaju privatizirani. Jednom kada zaista to osvijestimo, više se ne osjećamo toliko slobodni.

Grad postaje skučen i limitirajući. Iz ovoga izvire želja za drukčijom vrstom kretanja. Jedini prostori u urbanom krajoliku koji postoje izvan našeg normalnog poimanja su upravo oni koji se nalaze iza znaka 'zabranjen ulaz', gdje pri ulasku taj osjećaj limitiranosti nestaje jer se nalazimo negdje gdje ne bismo smjeli biti. Sve poprima novu kvalitetu, mirisi, boje, zvukovi, a vrijeme je osjetno sporije. Svojevrsni je to povratak znatiželji i avanturi za kojima smo žudjeli kao djeca, ali i preispitivanje te redefiniranje vlastite slobode.

Mirna Pavlović

O tvom projektu "Dulcis Domus" do sada se mnogo pisalo u domaćim i stranim medijima. Kako si zadovoljna takvim dobrim odjekom i kako su te strani mediji pronašli?

Zapravo sam totalno iznenađena jer je sve krenulo od mog vlastitog javljanja ponekom online časopisu u svrhu promidžbe projekta, ali nakon što me ArchDaily objavio, sve je nekako izmaklo kontroli i mnogo drugih časopisa je podijelilo članak – od Harper's Bazaara i ELLE-a do Forbesa, između ostalih. Ustvari sam najviše ponosna na festivale i nagrade u prošloj godini, što mi je omogućilo da izlažem u Moskvi, Zagrebu, Rovinju, Forliju i Budimpešti.

Koja je bila prva fotografija koju si napravila za spomenuti foto projekt i gdje?

Bilo je to u Italiji 2015. godine. Većina mojih fotografija iz te serije je napravljena u Italiji koja je prepuna vrlo očuvanih vila i palača, zahvaljujući vrlo specifičnom geopolitičkom položaju kao i visokim emigracijskim stopama nakon svjetskih ratova. Mnogo je vila jednostavno ostavljeno, a nasljednici, ako ih i ima, nemaju novaca obnoviti ili održavati takve posjede.

Mirna Pavlović

Proputovala si brojne zemlje u potrazi za dobrom fotografijom, koja te se lokacija najviše dojmila?

To bi vjerojatno bila Buzludzha u Bugarskoj – spomenik iz doba bugarskog komunizma i savršen primjer epske brutalističke arhitekture. Vrlo nalik našim spomenicima, sagrađen je u svrhu obilježavanja važnih povijesnih događaja. Nakon 1989. je ostavljena sudbini i elementima. Prizor je to više nalik znanstvenoj fantastici kada taj ogromni cirkularni spomenik odjednom izroni iz magle na vrhu planine. Zapravo je prilično nevjerojatno koliko ta struktura izaziva strahopoštovanja. Provela sam tamo dva dana, upijajući magičnu atmosferu njene unutrašnjosti i penjala se u mrklom mraku na toranj visok 107 metara.

www.inkquietude.com

Mirna Pavlović

 

Kako pronalaziš lokacije?

Većinom mukotrpnim istraživanjem bilo kojih izvora do kojih mogu doći – novina, knjiga, baza podataka, online izvora... Kada fotografija nove lokacije osvane u istraživačkim krugovima, bacim se na detaljno proučavanje fotke i traženje biločega što će mi pomoći u pronalasku lokacije. Vrlo Sherlockovski, zapravo. Kada sve ove primarne metode zakažu, i ako zaista želim posjetiti neku lokaciju, onda se obraćam za pomoć drugim istraživačima fotografima.

Studirala si engleski i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako se dogodila fotografija?

Iskreno ne znam. Bila je to kombinacija raznih stvari koje su se akumulirale tijekom godina studija i neizbježne apsolventske krize. Sjećam se vrlo snažnog poriva za putovanjem i od toga je zapravo sve krenulo. Igrom slučaja mi je ostavljen prijateljev stari analogni fotoaparat i prva lokacija na koju sam ga ponijela je bila jedna od napuštenih lokacija Zagreba. Ubrzo nakon toga, kako su se putovanja i potrage za napuštenim mjestima nastavili, tako sam nastavila i nositi fotoaparat sa sobom. I sad sam tu gdje jesam. Zapravo još uvijek nemam pojma kako se sve odvilo.

Mirna Pavlović

Mirna Pavlović
 

Živiš izvan Hrvatske je li tako? Čime se baviš?

Da, živim u Belgiji s partnerom koji je također fotograf i istraživač te skupa putujemo i radimo na zasebnim projektima, a i ponekom zajedničkom, kao što je knjiga recimo. Trenutno aktivno volonterski sudjelujem kao copywriter za jedan hrvatski start-up koji je u samim počecima i uz to još aktivnije radim na novim fotografskim projektima. Također pripremam lansiranje druge stranice, posvećene portretnoj fotografiji i fotkanju vjenčanja što je ogroman posao sam po sebi jer sama radim na svim aspektima – od kreiranja loga do dizajniranja stranicei fotkanja, naravno.

Mirna Pavlović

Izašla je i knjiga "Between Nowhere & Never" s tvojim potpisom u izdanju belgijskog nakladnika. Reci mi nešto više o tome?

Knjiga zapravo nije moja u tom smislu nego sam surađivala na njoj kao pisac. Knjiga je od mog partnera i fotografa Reginalda Van de Veldea kojem je pristupila jedna od belgijskih nakladničkih kuća. Ona dokumentira njegov fotografski put i napuštena mjesta koja je on proputovao. Ja sam bila zadužena za svaki aspekt pisanja – od razrade koncepta knjige, kako će se poglavlja vezati s fotografijama i najveći dio posla, pisanje samih poglavlja. Umjesto uobičajenog suhog stila pisanja koji pristupa ovoj vrsti sadržaja kroz povijesnu perspektivu, mi smo kroz poglavlja i njegove fotografije nastojali približiti filozofski i emocionalni aspekt svega. Knjiga je lansirana prošlog listopada u Ghentu i dostupna je putem Amazona.

Mirna Pavlović
 

Na čemu trenutno radiš i kakvi su planovi za budućnost?

Trenutno gubim san na mukotrpno istraživanje za nove projekte. Istražujem lokacije u više zemalja i pokušavam odrediti prioritete, ali predosjećam neizbježan povratak Italiji i konačan završetak "Dulcis Domus" serije. Također i kontempliram o promjeni smjera u tehničkom smislu i redefiniranje stila, ali to je među dugoročnim planovima. Zasad je prioritet novi projekt, daljnje probijanje na festivalsku i galerijsku scenu i po mogućnosti, prva samostalna izložba.

Više o radu Mirne Pavlović pratite putem web stranice inkquietude.com te društvenih mreža Faceboka i Instagrama.

Mirna Pavlović

Mirna Pavlović
 

Mirna Pavlović

Mirna Pavlović