Venecija mostra, premijera filma Takva su pravila, 30082014, Emir Hadzihafizbegovic glumac
Ana Mihalić / Hanza Media
Venecija mostra, premijera filma Takva su pravila, 30082014, Emir Hadzihafizbegovic glumac
Ana Mihalić / Hanza Media

NOVI ŽIVOT NAKON OPERACIJE

Emir Hadžihafizbegović: Više nisam imao izbora, spasili su me liječnici u Španjolskoj

  • Autor:
  • Željka Stanković

Na filmu sebe nikada ne gleda prije premijere stoga će 14. kolovoza biti poseban dan za glumca Emira Hadžihafizbegovića koji će kao gledatelj i kao glavni lik fima Žaba premijerno ga pogledati na najvećem otvorenom kinu u Europi – Sarajevo Film Festivalu. Svoju je pak najdražu ulogu u životu snimio u jednom od najtežih razdoblja, zbog čega je odmah po završetku snimanja uslijedila operacija koja mu je ponovno vratila vid

Jedan od najboljih glumaca na ovim prostorima Emir Hadžihafizbegović, jedna od najboljih kazališnih  predstava Žaba i pokušaj da se sve to pretoči na filmsko platno. Premijera je 14. kolovoza na Sarajevo Film Festivalu. U predstavi ste uživali, a u filmu?

Geneza cijele priče oko Žabe je nešto što će ostati najozbiljniji dio moje glumačke karijere. U predstavi  katarzu doživljavamo i mi glumci i publika. Njena jačina je u priči svih nas koji smo prošli ratne strahote, priča o vlasniku brijačnice, PTSP-ovcu Zeki kojega ja glumim. No čini mi se da je cijela regija pod blagim PTSP-om. Koga god je na bilo koji način ta strahota rata zakačila na neki je način dio dramaturgije te predstave. Ono što me čudi je da je tako mlad čovjek, zagrebački talentirani dramaturg Dubravko Matković napravio tako intiman, duboko potresan tekst.

Je li bilo teško prebaciti kazališni lik u filmski? Ovo vam je prvo takvo iskustvo.

Mi smo zaista napravili igrani film, nismo snimili kazališnu predstavu, u filmu glumi još devet glumaca i izbjegnuta je zamka da ljudi gledaju filmsku verziju Žabe koju su gledali u teatru. Sretan sam jer je regionalna kinematografija prepoznala značaj tog filma. Žaba je financirana iz filmskih fondova Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Makedonije. Tako smo imali vođu snimanja iz Beograda, imali smo najboljeg scenografa Marija Ivezića iz Zagreba, snimatelj i cijela tonska ekipa bila je iz Makedonije, izvršni producent je bosanskohercegovački Ademir Kenović…

Promo

Emir Hadžihafizbegović

Teško je ne primijetiti da o svima govorite u superlativima osim o sebi. Žaba ne bi bila Žaba bez vas. Ispaćeni izraz lica, podočnjaci,  ludilo u pogledu. Vi kao da proživljavate muku glavnog junaka Zeke.  To vam je najdraža uloga do sada?

Hvala, više volim da to drugi kažu. Kada više nikada ne bi snimio nijedan igrani film, sa Žabom sam zaokružio svoju potrebu pokazivanja moje osobe duhovnosti i odnosa  prema ljudima i životu.  Nikada se tako surovo u jednom liku nisu sudarili moj privatni mentalni sklop s likom kojega je napisao Mihanović. Rekao mi je Robert De Niro kada smo se družili: 'Znaš, možeš snimiti hiljadu filmova, a pamte te po njih tri, možda pet'. I to je tako. Uz Karaulu, Armina, Takva su pravila i Smrt čovjeka na Balkanu dolazi Žaba koja mene zaokružuje u duhovnoj potrebi da se kao glumac kroz određene likove pojavim na filmskom platnu.

Spominjete De Nira koji se za Razjarenog bika udebljao 30 kilograma. Vi ste za ovu ulogu smršavjeli 10.

Filmska kamera uvijek uvećava pa kada smo radili Žabu redatelj me zamolio da skinem nekoliko kilograma. U 60 dana smršavio sam devet kilograma. Dijete su budalaština. Kada u glavi riješiš da imaš motiv, to je to. Odlučio sam ne jesti nakon 17 sati, a prvi obrok pojesti u 8 ujutro.

Prvi puta se gledate tek na premijeri filma. Kako to?

Nikada se ne gledam na filmu prije premijere. To može zaljuljati ulogu jer uvijek pronađeš nešto što ti nije ok, kreneš popravljati, a zapravo sve zezneš.

Žaba je priča o usamljenosti i potrazi za ljubavlju i smislom...  Postavljate li si pitanja o smislu svega?

Umjetnost ima dva zadatka, da otvara probleme i popravlja ljude, pa ako ispuni taj jedan zadatak već je uspješna a ako ispuni oba i popravi čovjeka onda je to trijumf. Kada sam snimao film sedam dana u Zenici u zatvoru vidio sam kako ljudi tamo pronalaze smisao. Vjerojatno bi ga trebalo pronaći i u ovom destruiranom, dehumaniziranom ambijentu u kojem živimo. Trebamo se naoštriti da naši senzori prepoznaju dobre, a ne loše stvari. Generalno smo kodirani ljudi s ovih prostora da prije svega primjećujemo loše stvari. Tragam za smislom i kada bi o uspješnosti te potrage govorio bilo bi to 60 naprama 40 posto u korist pozitive.

 

Protiv dehumanizacije se, vidim, borite i činjenicom da još uvijek odbijate imati smartphone. Kakvi ste s društvenim mrežama, Facebook, Instagram?

Nikakav. Tipkam još uvijek na svom starom telefonu iako mi je kći kupila Samsung smartphone. Koristim samo Viber kada sam izvan granica. Imam generalni problem s tehnološkim praskom i internetom. Skoro sam policiji prijavio svoje lažne profile gdje neke budale govore neke gluposti u moje ime. Facebook i Instagram me ne zanimaju, iako me djeca već duže vrijeme nagovaraju da oformim svoj Facebook profil.

Venecija mostra, premijera filma Takva su pravila, 30082014, Emir Hadzihafizbegovic glumac
Ana Mihalić

Uspješni glumac još uvijek je vjeran svom starom mobilnom telefonu i odbija smartphone, kao i otvaranje profila na Facebooku

Što vas raduje privatno, čemu se veselite?

Zvuči stereotipno i odgovor koji se očekuje, ali to je obitelj. Moja kći Amra, buduća filmska producentica koja je na četvrtoj godini studija. Sin Edin koji je završio Fakultet međunarodnih odnosa i diplomacije, moja supruga Aida koja je obiteljski psihoterapeut. Raduju me putovanja i dobra knjiga. Dobra knjiga je danas privilegija. Koliko god je ovaj tehnološki prasak unio promjene u naš život i ta internetizacija našeg mentalnog softvera traži spas u knjizi. Ponovno čitam neke knjige koje sam čitao prije 30 godina. 'Proljeća Ivana Galeba' Vladana Desnice je knjiga mog života. Ponovno čitam Kunderu, Dostojevskog.

Sarajevo film festival 2015
Emir Hadzihafizbegovic i supruga Aida
Crveni tepih
Fotograf Matej Dokic 140815
Matej Dokić / Hanza Media

Emir Hadžihafizbegović i supruga Aida

Vjerojatno i kada pozirate s Robertom De Nirom i Zlatnim lavom koji je vaš, a ne njegov? Kakav je to osjećaj?

Kada je De Niro došao u Sarajevo bili smo na ručku u restoranu '4 sobe gospođe Safije' i on je znao za mog Zlatnog lava, a u šali je rekao kako ne vjeruje da sam ga dobio pa sam ga donio. No, oduševilo me to kako De Niro hoda po zemlji, kako mu ego ne radi. Sjediš s  čovjekom koji je snimio 'Taksistu', 'Lovca na jelene', 'Kuma' i nitko ne vjeruje da on drži mog Zlatnog lava (smijeh.) Tada mi je rekao da su najbolje glumačke godine između  55. i 70. tako da moje najbolje godine tek dolaze. Bila mi je privilegija s njim provesti vrijeme, nevjerojatan je.

Emir Hadžihafizbegović i Robert De Niro

Snimili ste 61 igrani film, od toga 9 glavnih uloga. Često kažete da ste karijeru gradili na epizodama i da ste odbijali glavne uloge. Zašto?

Kako Ivo Andrić kaže u Znakovima pored puta: 'Umjetnost je uzdići se do jednostavnosti'. Objasniti suštinu mog posla je vrlo jednostavno. Ti kao prezenter  se moraš osjećati dobro kroz svoj lik, da si u dobrom folu, da ti je merak. Kada sam, čitajući scenarij, osjetio da ta vrsta lika ne prolazi kroz moje mentalne matrice i duhovnu vertikalu,  ostavio sam to jer sam znao da se u tom liku neću osjećati dobro. Odbijao sam često glavne uloge, a prihvaćao uloge za jedan dan. S Brankom Schmidtom sam radio četiri igrana filma, a imam pet radnih dana. Postoje dobre i loše uloge, a ne velike i male. Neki mladi glumci u Sarajevu odbijaju igrati jedan dan na filmu, to je za mnoge poniženje, mislim da su budale prave. Veliki glumac Bogdan Diklić je također svoju karijeru gradio na epizodnim ulogama i od njega sam puno učio.

Jeste li birali uloge i kada niste bili financijski osigurani?

Činit će se da glorificiram samoga sebe, ali i u vrijeme najveće besparice odbijao sam uloge jer nisam htio da budem mjesec dana na setu zbog glavne uloge, a da taj lik ne prolazi kroz mene.

20. kolovoza proslavit ćete 56.rođendan. Kako izgledaju vaša slavlja?

Volim Novu godinu, Dan nezavisnosti BiH i svoj rođendan, uz naravno vjerske praznike. Rođendan mi uvijek dođe da sumiram rezultate, da se okrenem za godinama iza sebe i donesem odluku što promijeniti. Nikada ne radim veliku frku oko rođendana, osim za 50.  kada sam slavio s 350 ljudi. Od te noći sam bio 51 posto vlasnik svog života.

Imate li strah od starosti?

Čovjek koji uspije u sebi ne ubiti dijete, nikada nije star.  Ja se u 56. godini osjećam kao tinejdžer. Jer je gluma igra i ta dječja igra je zapravo lajtmotiv našeg posla. Ona je nekad surova, teška i gruba. Volio bih da netko tko glumu doživljava samo  kroz holivudske zvijezde i naslovnice dođe na jedan set pa da vidi kako je to naporan posao. Kada smo snimali Karaulu, scenu tuče snimali smo četiri noći, ruke su nam bile krvave, slomljen mi je prst na ruci. Tih pet minuta filma snimali smo četiri noći. To je jedan od najnapornijih filmova koje sam snimio.

Film Takva su pravila ipak je bio psihički najteži ?

Da, zato što ti po defaultu misao ode na tvoje dijete i ta scena kada smo snimili prepoznavanje našeg filmskog djeteta koje je umrlo je u meni izazvala takvu burnu reakciju da se 24 sata nisam mogao smiriti. Nisam siguran, hipotetski govoreći, kako bi izgledao moj susret sa ubojicom mog djeteta, u ovom slučaju Luke Ritza.

Venecija mostra, premijera filma Takva su pravila, 30082014, Emir Hadzihafizbegovic glumac
Nagradu 'Zlatni lav' dobio je na filmskom festivalu u Veneciji 2014. godine za ulogu u filmu 'Takva su pravila'

 

Početkom godine bili ste na operaciji očiju u Španjolskoj. Malo ljudi zna da na jedno oko niste skoro uopće vidjeli.

Stradali su mi stražnji očni živci i to je trajalo duže vrijeme. Nikica Gabrić puno mi je pomogao i zahvaljujući njemu sam se kvalitetno pripremio za odlazak u Barcelonu. U suprotnom bi stanje s mojim očima bilo katastrofalno. Moj vid bio je jako loš, nijedna dioptrija nije mi pomagala. Operacija je bilo vrlo složena zbog čega sam u Barceloni proveo 25 dana, a operaciju je radio čuveni oftalmolog Oscar Gris u IMO klinici koja je jedna od prestižnijih oftalmoloških klinika u svijetu.

Je li vas bilo strah?

Kada dođeš u situaciju da nemaš izbora strah nestane. Posebno kada dobiješ garanciju od najboljih doktora da će ti biti bolje, onda tako to i prihvatiš.

Zašto ste se odlučili za Španjolsku?

Istanbul, Moskva i Španjolska bile su moje tri opcije, tamo su najbolje oftalmološke klinike. No, ovdje sam imao pomoć Juana Marija Tintorea, uglednog  Katalonca, koji mi je mnogo pomogao da dođem do klinike i doktora Grisa.

Kako ste radili posljednjih mjeseci s tako oslabljenim  vidom?

Vrlo teško. Malo je ljudi znalo za to, jednostavno nisam to želio dijeliti sa svima. Žabu sam snimio s takvim vidom, bilo je iznimno teško. Snimali smo cijeli prosinac i prve dane siječnja, a na operaciju sam otišao 7. veljače. Prate me zdravstvene kušnje kroz život.

Više od 20 godina borite se s bolešću nespavanja, često ste o tome govorili. Ima li ikakve šanse da to konačno bude iza vas?

Nema, nema nikakvih pomaka. To je stanje na koje se moj organizam navikao i što se ne primijeti tijekom mojih radnih dana. Svi mi kažu da to nije normalno, ali nema što nisam probao. No, dobro se osjećam i u dobroj sam kondiciji.

Kako sada izgledaju vaše noći, koliko spavate?

Oko pola tri ujutro zaspim, ali sam već oko pet, pola šest budan i tako već 25 godina. Nisu mi pomogli ni liječnici ni tablete.

Gotovo tri godine su prošle od prometne nesreće koja vam je promijenila život, a u kojoj je poginula Anica Kuduz. Je li vam lakše kako vrijeme odmiče?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. To je nešto što je do kraja obilježilo moj život. To je neka moja intima.

Koliko vam je tada vjera pomogla?

Jako puno. Vjera i ljudi. Nekada se u ljude razočaraš, ali bez ljudi nema resetiranja. Nekoliko ljudi oko mene je bilo bitno da ne nosim tu stigmu na način na koji bi neki mislili da je trebam nositi. Kada govorim o ljudima, mislim na dio obitelji od gospođe Anice i neke ljude iz mog okruženja koje nisu samo obitelj.