Špiro Guberina , zagrebački glumac rođen u Šibeniku, iza kojeg su brojne kazališne i filmske uloge – no javnost ga najbolje pamti kao Strikana iz kultnog serijala ‘Velo misto’ – u 79. godini ima dovoljno energije za putovanja, druženja s mladim kolegama s kojima bez sustezanja uživa u dobroj kapljici i finoj papici, te za nove TV serijale, poput ‘Loze’ u kojoj je jednu scenu snimio i u – krevetu. Je li vam bilo naporno snimati serijal ‘Loza’, zbog kojega ste pet mjeseci putovali iz Zagreba na Zlarin? – Nije. Uživao sam raditi s mlađim kolegama, a kako sam čovjek od sunca, svaki boravak na moru mi je veliki gušt. A Zlarin je zaista krasan otok.
Priča se da su vas u tom serijalu prvi put u karijeri – ubili. Kako je bilo glumiti mrtvaca? – Bolje je da to čovjek odradi dok je još živ.
Kako je u 79. godini bilo snimati scenu u krevetu? – Lijepo: ništa nisam morao raditi, samo razmišljati o starim ljubavima. Boli li vas još glava od nedavnog pada na pozornici splitskog HNK? – Više me ne boli, ali od jačine udarca, od kojeg mi je pukla arkada, još je u meni sve nekako prodrmano. Zapravo, mislim da su mi od tog udarca stvari sjele na svoje mjesto.
Je li vam to bio prvi pad u kazalištu? – Jest. Najgore od svega što nisam glumio nego sam se penjao na pozornicu, kako bih kolegama čestitao nakon premijere predstave “Svečana večera u pogrebnom društvu”. No, publika se smijala i pljeskala mi jer su mislili da je to neki moj geg. Da sam to prije znao, više bih padao. U pola stoljeće karijere, koja vam je kazališna zgoda ostala u posebnom sjećanju? – Ima ih toliko da bih mogao objaviti knjigu, koja bi imala naslov “Sto anegdota o mojim kolegama i niti jedna o kolegicama”.
Kako to da ste na svoje predstave uvijek dolazili u zadnji čas, pet minuta prije početka? – Kad god sam došao prerano, zakasnio bih na scenu jer bih se zapričao s nekim od kolega. Stoga sam odlučio dolaziti nekoliko minuta prije pola osam, jer mi je to bilo dovoljno da se presvučem i na vrijeme se pojavim na pozornici.
Volite li putovanja? – Da, a kako sam u žiriju za Nagradu hrvatskog glumišta pa moram gledati predstave, ovo sam se ljeto baš naputovao – od Brijuna preko Splita do Dubrovnika. Kamo biste još rado otputovali? – Volio bih vidjeti Tajland. Pomaže li vam taj aktivan život u borbi protiv depresije? – Sklon sam depresiji, posebno tijekom tmurnih, zimskih mjeseci pa se trudim biti što više s ljudima. Sreća da stanujem u centru grada pa su mi sva kazališta blizu, a da sam u Novom Zagrebu, sjedio bih doma i razmišljao o besmislu života. A imam i sjajnog psihijatra, koji mi jako mnogo pomaže.
Razmišljate li katkad o povratku u rodni Šibenik? – Što sam stariji, sve više otkrivam ljepotu toga grada, a i mnogi moji prijatelji koji su u mirovini ondje žive lijepo i mirno. No, kako si ja umišljam da sam dosta mlađi od njih, stalno govorim da bi mi dolje bilo dosadno.
Kakve ljude volite? – Duhovite. Jer i ja imam u sebi mnogo humora.
S kim se od kolega volite družiti? – Na žalost, više nema nekih mojih dragih prijatelja, poput Toma Durbešića i Ivice Vidovića, a posljednjih godina družim se s Goranom Navojcem i Vedranom Mlikotom. Oni me uvijek nekamo vode, pa su me tako upoznali sa zanimljivim vinarima.
Je li život lakši uz čašu vina? – Nekada nisam pazio što pijem, a sada pazim da pijem kvalitetno. Postao sam i počasni član udruženja Mali plavac čiji je moto “Nisi sam”, a prošle zime u Vrbniku sam bio kum Katunarovim vinima. Veselim se i skorom Martinju kod Vlade Krauthakera. Jeste li ponekad znali pretjerati? – Prvi put mi se to dogodilo preklani, kod vinara Zlatana Plenkovića u Svetoj Nedjelji na Hvaru – nakon nekoliko čaša finog crnog vina nisam mogao ustati sa stolca, iako mi je glava bila potpuno bistra.
Kako se u samačkom životu snalazite s kućanskim poslovima? – Prošao mi je skoro cijeli život, a da ništa o kućanskim poslovima nisam naučio. I nije mi žao.
Znate li barem nešto skuhati? – Nespretan sam pa u kuhinji uvijek nešto razbijem ili se opečem. Kad kuham hrenovke, raspuknu se, kad radim meko kuhana jaja, skuham ih utvrdo… Stoga se uglavnom hranim u restoranima, na provjerenim mjestima.
Kako to da nakon smrti supruge Ingrid, prije 16 godina, više niste našli novu životnu partnericu? – Volim ja šarmirati… No, kako mi muški obično gledamo znatno mlađe žene, nisam htio da se mlada dama nakon nekog vremena upita: Što ja radim s tim starcem, i da me se onda pokuša riješiti na neki neprimjeren način. Kako vas služi vaš 40 godina stari BMW? – Odlično. No, vozim ga samo po gradu. Nedavno su mi ga renovirali dečki iz jednog oldtimer kluba.
Kakav ste vozač? – Ponekad se znam zamisliti, i tada vozim prebrzo ili presporo. Nisam imao nekih većih udesa, čini se da me čuva neki anđeo.
Koristite li se računalom? – Ne, jer ne znam kako. No, planiram se upisati na informatički tečaj.
Žalite li za ičim? – Žalim što se nisam ranije oženio, nego tek s 36 godina, i što nemam više djece. Žalim što nemam kćer, no to, vjerujte mi, nema veze s ispomoći u kući.
Koja vam je omiljena uzrečica? – Sve je dobro što se dobro svrši.
Što je to gubernizam? – Prema definiciji mog sina Borisa, gubernizam je naročito šarmantan oblik ponašanja svojstvenog obitelji Guberina koji se sastoji od malih gafova i veselih zgoda.
Ines Stipetić