Zagrebačkom akademskom slikaru, scenografu i vlasniku cvjetnog atelijera Saši Šekoranji njegov četverosoban stan u središtu Zagreba nije samo oaza u koju se vraća nakon naporna radnog dana, već i vječita inspiracija za nove crteže, instalacije, cvjetne aranžmane, scenografije.
Jer u svojih 160 četvornih metara okupanih svjetlošću, koja u unutrašnjost prodire kroz goleme prozore, najbolje se opušta, razmišlja i osmišljava nove projekte. A taj neobičan spoj doma i ateliera mijenja izgled kako se mijenjaju i godišnja doba: stan je u proljeće prepun pupoljaka i ostalih vjesnika buđenja prirode, ljeti mu raskoš daju boje racvjetalog cvijeća, u jesen su mu draži aranžmani od otpalih grančica i požutjelog lišća, dok zimski ugođaj dočaravaju ogoljele grane bjelogoričnog drveća ili aranžmani od zimzelenog raslinja.
– Bez obzira je li je riječ o poslu koji me trenutačno okupira ili uređenju doma, pokušavam biti iskren u svemu što radim, te slijediti ono što volim i što me inspirira – objašnjava 35-godišnji zagrebački umjetnik.
– A dakako da je cvijeće nešto što me posebno privlači i što u mom domu ima posebno mjesto. I držim ga u najneobičnijim uvjetima: u praznim bočicama od pića, epruvetama, čašama, staklenim i drugim prozirnim posudama. Staru uličnu metalnu kantu za smeće pretvorio sam u golemu žardinjeru iz koje se šire bogati Adamovi listovi, a filancije sam “pelcao” na drvene svjećnjake, u koje su s vremenom pustile korjenčiće – hrana im nije potrebna, a vlagu uzimaju iz zraka. Cvijeće je uvijek veselje: raduje mu se onaj tko ga uzgaja, čini radost onome tko ga daruje, a još više mu se veseli onaj tko ga prima. Saša Šekoranja odrastao je na Pantovčaku, u elitnoj zagrebačkoj četvrti s obiteljskim vilama koje su zakriljenje zelenilom i okružene cvjetnjacima, ali ipak mu je veći izazov bio boravak kod bake u slovenskom mjestu Podvinju u blizini Dobove, gdje je sam smio obrađivati bakin vrt i saditi cvijeće.
Kreativni nered
– Oduvijek me fascinirao taj kontakt sa zemljom i njezina snaga. Zadivljujuće je kako je dovoljno, primjerice, šaku nevenovog sjemenja posuti po zemlji i da već kroz koji tjedan niknu prve stabljike. Uživam ih gledati kako rastu i to mi je uvijek najveći stvaralački poriv – objašnjava Saša Šekoranja koji svoju kocku od navlažene zemlje, tešku čak 14 tona, izlaže u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar. Taj golemi zemljani blok, kao i sedamdesetak crteža, posjetitelji njegove četvrte samostalne izložbe moći će razgledati do 11. studenoga. Riječ je o intimnim likovnim dnevnicima koje svakodnevno crta i koji su, kako kaže, početak svake njegove slike, scenografije i aranžmana. Premda u neposrednoj blizini stana ima i atelijer, u njemu “gostuje” samo kad slika velika ulja na platnu ili radi goleme makete. Sve ostalo uglavnom obavlja u svom domu. Stoga su mu sve četiri sobe, ulazni hol, kuhinja i spremište prepuni papira za crtanje, olovaka, boja, a najviše ih je u spavaćoj sobi, uz krevet.
– Krevet je mjesto na kojem najviše stvaram, a kad radim ili smišljam nove projekte, sve mi mora biti na dohvat ruke. Svaku ideju želim odmah zabilježiti na papir ili je pohraniti u kompjutor. Preko dana mi se krevet gotovo ne vidi od jastuka, jer volim biti udobno smješten kad stvaram, ali kad idem spavati, sve ih pobacam na pod jer mi je draže spavati bez njih. Uz krevet mi je i CD player, televizor, brojne knjige i mnoštvo samo naizgled nepotrebnih stvari koje su mi neprekidna inspiracija, kao primjerice instalacija od crvene špage na kojoj se vrte junaci i predmeti iz bajki izrezani od bijelog papira, poput Snjeguljice, Pepeljugine cipelice i krune, čajnika iz “Alise u zemlji čudesa”.
Saša Šekoranja u stanu nema komoda, a jedini zatvoreni prostori su garderobni ormari. Više voli kad je sve posloženo na otvorenim policama, kao i na čak šesnaest jednakih stolova (crne pravokutne daske na željeznim nogarima) kako bi sve što ga zanima mogao vidjeti u svakom trenutku. – Stolovi su prepuni svega i svačega, a neke mi njihove ploče, prislonjene uza zid, služe za pisanje i crtanje kredom. Moj je stan prepun jednostavnih, ali funkcionalnih stvari koje često razmještam, što mu automatski mijenja izgled. Dizajnerski komadi namještaja mogu biti privlačni, ali rijetko ih kupujem. Većina stanova danas nalikuje showroomovima dućana namještaja. Meni je draže gledati stvari koje volim, koje mi nešto znače i koje prostoru u kojem živim daju osobnost. I koje su primjerene našem podneblju i određenom trenutku. Primjerice, draže su mi grane koje donesem iz šetnje od najskupljeg uvoznog cvijeća. Ili pak što će mi u jesen na stolu proljetne đurđice, kad je priroda u našim parkovima i vrtovima posložila “tepih” od opalog jesenjeg lišća. Zaboravili smo živjeti s prirodom, s godišnjim dobima, s njihovim različitostima.
Sve nam je nekako postalo isto – kaže Saša Šekoranja te dodaje kako ni na jednoj prostoriji u stanu ne zatvara vrata. Ponajprije stoga što je lijen stalno ih otvarati i zatvarati, a i želi imati osjećaj da živi u cijelom stanu, a ne samo u jednoj prostoriji u koju se zatvori. Sve zidove u stanu obojio je sivim tonovima jer se tako najviše ističu veliki crteži koje je nacrtao na bijelim podlogama. Obožava svoj kreativni nered i draže mu je da mora malo prekopati po stolu da bi našao ono što mu taj čas treba nego da je sve uredno posloženo. – Ma kako da je stan lijepo i moderno uređen, ne bih se dobro osjećao u nekom sterilnom prostoru. Ali ni među gomilom antiknog namještaja, jer nisam kolekcionar. U prostoru u kojem živim želim se osjećati slobodno, da svaki njegov dio mogu koristiti kao slikarsko platno, pa i crtati po zidovima ako mi se prohtije…Ukratko, moj stan je moj prostor i nije namijenjen za buduća pokoljenja: sve u njemu podređeno je mojim potrebama i mom doživljaju ugode.
Snježana Dragojević Harapin