Žene me, pogotovo u ovim ljetnim mjesecima, znaju svašta pitati. I, dakako, najviše pitanja dolazi od onih koje su se našle u problemima i koje zapravo traže pomoć. Kažu da u tim mjesecima preljubnici najčešće griješe jer ne znaju, jadnici, kako dva puta ići na godišnji odmor. Onaj, bračni, prisilni, i onaj koji željno očekuju – s ljubavnicom.
Uvijek sam oprezna u razgovoru sa ženama koje traže pomoć jer se bojim da im svojim, nazovimo savjetom, još i ne otežam situaciju. A znalo se i to dogoditi. Najčešće kad sam se nekoga željela riješiti jer me počelo to nervirati. Još mi je na pameti inače jedna draga žena koja me jednom davno upitala što da radi jer je muž vara. Kumila ga je, molila da se kani tih, kako ih je ona nazivala, ženturača, on bi joj obećao, zaklinjao se da je ova zadnja prevara bila doista zadnja, da bi se nakon nekoliko mjeseci sve ponovilo. I to čak u gorem obliku, kako je govorila. Znao je svoje ljubavnice dovoditi i doma kad bi ona s djecom nekamo otišla. Jednom se vratila ranije i zatekla ga s jednom plavušom u krevetu. Toliko je bila pametna da je to sakrila pred djecom, ali bila je na rubu živčanog sloma. Nema onoga kome se nije jadala, koga nije pitala za savjet. Nije, jasno, mimoišla ni mene. Poludjela sam kad mi je rekla kako sam joj ja zadnji spas. Meni je bilo jasno, kad sam sve čula, da od toga braka neće biti ništa, i valjda pod tim dojmom rekla sam ono što bih i sama, da se meni tako nešto desi, učinila: – Varaj i ti njega! I žena me, sigurna sam u očaju, poslušala. Našla je nekog, kako je poslije govorila, bezveznjaka, s kojim je učinila to “što joj je Žuži savjetovala”. Drugo je pitanje, kad bi se išlo u detaljnu analizu, kako je to “takva čistunica” baš mogla, ali to je posao za nekoga drugoga, psihologa ili čak i psihijatra. A kad je muž doznao za to, kao da je to jedva dočekao. Zatražio je rastavu, potkrijepio je to njezinom prevarom, a ona se branila “da sam je ja na to nagovorila”. Jasno da je to glupost, ali, Bože moj, sad je ona pred svijetom ispala onakva kakva, kako je govorila, nije bila – laka žena. Dabome da sam ja ispala, po njezinom sudu, skoro pa krivcem za rastavu. No, nisam se na nju ljutila. Bila sam bijesna na sebe jer inače nemam običaj davati recepte kako se ponašati, ali da je se riješim, rekla sam ono što mislim, gledajući sa svog stajališta.
Na tu ženu i njezin slučaj podsjetila me neki dan jedna druga žena. Muž i ovu cijeli život vara. Bilo je tu svakakvih ljubavnica. I sve je to nekako trpjela dok s jednom od tih nije dobio i dijete. A s njom je imao dvoje. Ali, unatoč tome, on nije želio rastavu jer je, očito, imao neke svoje razloge za to. Nije mi rekla koje, no to i nije važno. Meni se činilo da je to njezin materijalni pa i društveni status – ugledna i bogata obitelj. No ni ona nije željela baš rastavu, ali je željela za muža kaznu. Pa čak i onu zatvorsku. I u tim svojim osvetničkim razmišljanjima nju zanima nešto dosad nečuveno – zar on ne bi trebao biti čak kazneno gonjen zbog bigamije jer legitimno živi i s njom i s tom priležnicom. Iznenadila sam se koliko ta žena ni o čemu nema pojma. Pitala sam se je li tome razlog očaj ili ipak apsolutno neznanje. Ili, možda, što je muža i otjeralo od nje, totalna bedastoća. Ona uopće ne razlikuje ljubavništvo od bigamije. Bigamija jest kazneno djelo u našoj zemlji. I ne samo u našoj. Ali taj čovjek uopće nije počinio bigamiju. On je jednostavno – preljubnik. Kad bi se kažnjavalo sve preljubnike, Hrvatska ne bi imala dovoljno zatvora, a sumnjam da bi uopće mogla opstati jer bi gotovo pola njezina stanovništva bilo “osuđeno”. Čak i ne znam tko bi tu prednjačio, muškarci ili žene. Rekla sam joj da bigamija označava ženidbu s dvije žene unutar zajednice koja to ne dopušta. Ona je “izmišljotina modernoga doba”. No da bih joj do kraja objasnila da je u povijesti ljudskih odnosa bilo svega i svačega, da je mnogo toga još i ostalo, ali da suvremeno civilizirano društvo, barem ovo europsko, pa i američko, poštuje monogamiju. Obitelj je temelj društva, to je zajednica muškarca i žene – i ništa više. Moje se čitateljice sigurno još sjećaju referenduma koji je nedavno održan u nas i kojim je izglasano baš to. Službeno samo jedna žena može biti i zakonska, ali ima tu mnogo “olakšica” – brak ne mora trajati “dok ih smrt ne rastavi”, kako se zaklinju u crkvi. Više žena može, ali u više brakova! S jednom se rastavi, da bi se drugom oženio. Kud ćeš bolje!
Isto tako sam je upozorila da nikako ne treba brkati bigamiju s poligamijom, jer je o tome počela nešto frfljati, običajem raširenim u mnogim dijelovima svijeta, koji dopušta da netko ima više bračnih partnera. Poligamija se inače javlja kao poliandrija, gdje žena može imati više muževa, ili kao poliginija, gdje muškarac ima više supruga. No to je jedna od manifestacija kulture ljudskih odnosa, koja se javlja kod poligamnih zajednica diljem svijeta i koje je odobravaju. Uzroci pa i tolerancija takvih stanja bili su, a i danas su još, najrazličitiji, ali svakako je to lakše shvatiti kad se vidi gdje se što konkretno zbiva. U Tibetu se, recimo, znala dešavati poliandrija, isto tako i kod Eskima. Eskimi su, naime, osobito oni kanadski, žensku djecu znali ubijati, zbog čega je u njihovim zajednicama vladao manjak žena i poliandrija se čak činila poželjnom. Ono što valja reći jest da poligamija nije izumrla, da je ima i danas, čak je i veoma raširena, uglavnom kod naroda islamske vjere. Ali i tu postoje neka pravila kojih se muškarac mora držati: može imati onoliko žena koliko ih može uzdržavati, prema Kuranu, najviše četiri. No mora biti pravedan. Nijedna se ne smije dolaskom druge osjećati ugroženom. Kuran je i tu određen. I nije to baš tako kako neki neznalice iz zavisti govore – lako je muslimanima. Jer Kuran govori: “Ako strahujete da nećete biti pravedni, uzmite samo jednu ženu.” Znam da će mnogi “čistunci” postaviti tko zna kakva sve pitanja, govoriti o “svetosti braka” i zakletve koju su dali pred Bogom, ali varati vlastitu ženu i ostajati u braku. Međutim, u pravu su oni koji kažu da vjera ne može u sekularnoj državi nametati poliginiju. Muslimani koji žive u Europi ne mogu imati više zakonitih žena, ali to ne znači da i tome nisu doskočili. Kad-tad, počnu se držati svoga šerijatskog prava koje im dopušta “mnogoženstvo”. S jednom se vjenčaju službeno, po pravilima države, a s drugima po šerijatskom zakonu. I, začudo, tu je vlast nemoćna. Meni je to čak i razumljivo. Pametni ljudi su vjerojatno zaključili da u ložnicu ipak ne treba nikom ulaziti – pogotovo ne silom. Jer ondje se dešava nešto što nikome ne škodi. Dapače.