Još jednom ću ponoviti onu rečenicu koju sam mnogo puta izgovarala, a koju je, navodno, prvi izrekao rimski komediograf Terencije – sve što je ljudsko, nije mi strano, ali mnogo toga što je “ljudsko” ipak nisam prihvaćala. Uvijek sam se, naime, grozila psovki i psovača. Za mene je to bilo, i ostalo, pomanjkanje kulture, izraz nepoštovanja sebe i onoga kome je psovka upućena. Možda će mi netko danas teško povjerovati, ali razlog zašto sam prekinula jednu vezu, koja zapravo nije bila ni počela, bilo je užasno psovanje.
Jedan moj potencijalni ljubavnik, zgodan, obrazovan, pa i bogat, bio je žestoki psovač. Izišla sam s njim možda dva-tri puta i u tom kratkom vremenu naslušala sam se toliko psovki, s toliko različitih imena i izraza, da sam se čudom čudila. Ma što čudila – zgranula sam se! On, meni se činilo, nije bio ni svjestan da su njegov govor – psovke. Poslije sam čitala da postoji čak i bolest koja se naziva koprolalija (kopros je izmet, a lalija je blebetanje) koja se manifestira nekontroliranim ali i nenamjernim psovanjem. Bila sam sretna što me nije privuklo k njemu ono što ipak nije bilo za odbaciti, jer je bio zapravo – bolestan.
No nisam se rado družila ni sa ženama koje su, u pomanjkanju drugih riječi, psovale. I možda će se čitateljice čuditi, čak su u tome prednjačile one koje su sebe nazivale intelektualkama. Sjećam se i danas jednoga izleta u podnožje švicarskih Alpa. Išlo nas je šestero. Tad sam bila udana za Švicarca, odvjetnika. Izlet koji je obećavao mnogo, loše je završio jer se Francoise, jedna od izletnica, posvadila na putu sa svojim dečkom i tako ga je “častila” tko zna kakvim sve ne psovkama da jadniku nije preostalo ništa drugo nego da nam se ispriča i ode. Moji su mi švicarski prijatelji rekli da se meni možda to i nije učinilo strašnim jer ipak ne poznam težinu izgovorenih riječi na jeziku koji mi nije materinski, ali ono što mu je izgovorila, uvjeravali su me, prešlo je sve granice.
U Zagrebu sam si birala društvo koje bi mi po svemu odgovaralo, s prostakušama sam izbjegavala čak i kavu popiti, a kamoli se družiti. Ali ipak sam bila samo u jednom slučaju nemoćna. Imala sam jednu mušteriju, dobru i bogatu, ali užasnu psovačicu. Njezina bi svaka rečenica počinjala s glagolom kojem ne želim napisati ni prvo slovo. Ni ona nije primjećivala to što čini, ali vjerojatno je na kraju shvatila zašto je uvijek zovem na probe i po gotovu robu – subotom. I kad ju je to ipak uvrijedilo, i kad me pitala zašto je izoliram od drugih mušterija, rekla sam joj istinu – i izgubila dobru mušteriju. Ali mo ra mi se vjerovati da mi nije bilo žao. Psiholozi kažu da psuju mnogi, da je mala razlika u “kulturi” psovanja među narodima, vjerama ili rasama. Nažalost, sve više psuju i žene, zbog čega sam posebno žalosna. I to bi, navodno, trebalo ići u prilog tvrdnji da je i psovati – ljudski.
Jezikoslovci su se potrudili pronaći podrijetlo riječi “psovka” pa su tako došli do zaključka da je ona povezana sa staroslavenskom riječi “pas”, što bi se moglo tumačiti da nekoga psovati znači “obraćati se kome kako psu”. Danas to baš i ne bi bilo tako jer ljubitelji pasa često se svojim mezimcima psima obraćaju ljudskije nego ljudima. U Hrvatskom leksikonu o podrijetlu psovke kažu da su one izvedenice preklinjanja, ali lišene vjere u zle posljedice toga čina. U tom smislu čini se, piše dalje, da u staro vrijeme (prije I. svjetskog rata) u Hrvatskoj nisu postojale drastične psovke, nego se javljaju pod utjecajem istoka. U svakodnevnom se govoru psovkom izražava ljutnja, ali ona može biti i izraz iznenađenja, pa i veselja. Još bih mogla razumjeti da netko psuje kad je ljutit, ali ne i kad je veseo. Ipak, psuje se najčešće kad se nekoga želi uvrijediti ili posebno nešto naglasiti. Postoji cijela nauka o tome kako čovjek psujući olakšava sebi “dušu”, izbacuje višak negativne energije i poslije toga se bolje osjeća.
I sad, ono što me zaprepašćuje, navodno je, prema riječima stručnjaka R. Stephensa, izbacivanje negativne energije pomoću psovanja zdravo i izaziva val adrenalina koji na organizam djeluje poput lijeka. Psovanje izaziva ubrzani rad srca, podiže nivo agresije, a samim tim smanjuje osjetljivost na bol. To je, kažu, potvrdio i jedan znanstveni eksperiment proveden na sveučilištu u Velikoj Britaniji. Psiholozi su angažirali studente kako bi dokazali da psovanje oslobađa čovjeka stresa i podiže granicu izdržljivosti bola. Dvije grupe studenta držale su ruke u loncu punom ledene vode. Oni koji su pritom psovali, izdržali su mnogo dulje. Ako je to istina, onda pravi, stalni, psovači od toga i nemaju koristi. To bi više pomoglo onima koji psuju tek ponekad. Ali, hvala i na tome! Ne znam je li se tko bavio psovkama na nogometnim utakmicama, ali ako nije, evo prilike za naše znanstvenike da prouče i taj fenomen. U tom slučaju ja psovku doživljavam kao nakanu pojedinca da izrazi svoju emociju; razočaranje bijes, nemoć, pa čak i radost. Inače, pročitala sam negdje da je najstarija hrvatska psovka zabilježena na margini jednog zbornika, na glagoljici, ali iz pristojnosti ne mogu je ponoviti.
Vjerojatno moji čitatelji znaju da se kad netko psuje, kaže da psuje kao kočijaš. Danas je kočijaša malo, ali su vodstvo preuzeli – vozači. A baš od njih naslušala sam se zbilja svakakvih psovki. I to osobito vozeći se kroz Italiju. Nije se ni za čuditi jer Talijani, uz Mađare i, dabome, nas Hrvate, nose prvenstvo u psovkama. I to u svim “osobitostima” psovanja: od raznovrsnosti leksika do žestine. Neću, nadam se, uvrijediti Dalmatince, ali rezultati nekih ispitivanja pokazali su da su oni prvaci u tome. Jedan je Dalmoš i na to imao spreman odgovor – temperament i srčanost. Mlakonje i ne znaju psovati.
No ako to može biti utjeha svim psovačima, samo ću podsjetiti na incident, a tako ga se može nazvati, koji se desio u američkom Kongresu prilikom izglasavanja zakona o zdravstvu, koji je prouzročio mnoge reakcije, pa i negodovanja, i moglo se desiti i da ne prođe. Uzbuđen što je sve završilo odlično, čak i s više glasova negoli je očekivao, potpredsjednik Joe Biden je, misleći da je mikrofon isključen, šapnuo predsjedniku Baracku Obami: “Ovo je j….. velika stvar! Ne znam koliko psuju Amerikanci, ali sigurno nisu ni oni lišeni “sočnih izraza” kad se tako nešto omakne i u najvišem političkom tijelu jednom visokom dužnosniku.
Ne slušam baš crkvene propovijedi, što ne znači da se i tu ne može mnogo toga pametnoga čuti, ali složila sam se s kardinalom Bozanićem kad je rekao da je psovka jedan od glavnih neprijatelja obiteljskog sklada i zajedništva u Hrvata. Voljela bih kad bi se u našem narodu i u našoj zemlji čulo manje psovki.