Za mene se zna da volim društvo, da strahovito mnogo držim do prijateljstva, da nastojim u onim osobama s kojima se družim otkriti ono što je u njih najbolje. Priznajem da to nije uvijek jednostavno, da za to treba vremena, a vrijeme je uvijek bilo novac, i sigurno će mi se mnogi zlurado nasmijati kad čuju ovo, jer, vlada mišljenje da je moj cilj u životu uvijek bio baš novac. A “ovce i novci” ne idu zajedno.
Razočarat ću nevjerne Tome i reći da je i to moguće. Istina je da sam strahovito mnogo radila, ali osjetila bih se sretnom tek kad bih mogla s nekim podijeliti sreću zbog onoga u čemu sam uspjela, ali i onda kad to nisam, ili sam barem mislila da nisam. Čovjek je društveno biće i mora se prilagoditi društvu u kojem živi, mora podijeliti i tugu i radost da bi uopće opstao, što ne znači da mora ikoga kopirati, ali mora posjedovati i razvijati cijeli život onu osobinu koja se sve češće čuje, a sve manje primjenjuje – toleranciju. Oni učeniji od mene znaju odakle dolazi ta riječ – od latinske riječi tolerare koja u prijevodu znači podnositi, trpjeti, nekoga ili nešto. Odmah ću to povezati s kompliciranim ljubavnim odnosima i upitati ne bi li tolerancije trebalo biti najviše među parovima? Koliko je među njima ima, najlakše će oni sami prosuditi. U životu svakog pojedinca ima mnogo toga što treba otrpjeti ili podnijeti pa se tim nazivom koristimo vrlo često u svakodnevnoj komunikaciji. To se može odnositi na svašta – od tjelesne do duševne neugode, stresa i tko zna kakvih sve neugodnih pritisaka, nepravde i nerazumijevanja. I odmah moram reći da toleranciju nikad nisam shvaćala kao popuštanje, već kao vlastiti stav uz uvažavanje tuđeg mišljenja.
Jednom je netko rekao, s čime se ja apsolutno slažem – da je tolerancija vrlina kojom se omogućuje mir. Naš narod ima i za to još jedan čvršći izraz – živi, ali i pusti druge da žive. Tolerantni ljudi su pametni, otvoreni, uspostavljaju zdrave komunikacijske odnose, streme slobodi mišljenja i uvjerenja. I, dakako, što je važno reći – tolerancija postoji otkad je i ljudskog roda. U početku se to najviše odnosilo na odnose u obitelji, ali kasnije čak i više na odnose u društvu. Kategorički tvrdim da se bez tolerancije društvo ne bi ni održalo, a ne bi se moglo ni razvijati. Bilo je, navodno, i nekih znanstvenih dilema o tome “rađa li se čovjek s tom osobinom”, no brzo je dokazano da se ona razvija, da se stječe učenjem, a odgoj za takvo ponašanje treba započeti od prvog dana života svakog čovjeka. Djeca se uče toleranciji promatrajući ponašanje svojih roditelja, a kasnije i svih s kojima dolaze u kontakt. Treba reći da se tolerancija prema ljudima ne očituje samo u snošljivosti prema nekim krupnim, uočljivim nedostacima ili ponašanju, već može biti itekako izražena u običnim, malim stvarima, onima kako se to obično kaže – koje život znače. Često zbog pomanjkanja tolerancije dolazi do sukoba u međuljudskim odnosima. Nisam nikad bila isključiva, čak sam mnogo vremena znala gubiti s onima do kojih mi je bilo stalo da ih uvjerim kako isključivost nikamo ne vodi, kako to najviše šteti njima jer stvara o njima onakvu sliku kakvi oni uopće nisu. Kao zadnji argument govorila bih im da to primjećuju i drugi, samo drugima nije bilo stalo do onoga do čega je meni – da ih se predstavi onakvima kakvi jesu, a ne kakav trenutačan dojam ostavljaju.
Uvijek mi se činilo važnim da kod svakoga dođe do izražaja ono u njemu najbolje, a ponašanje koje nazivamo tolerantnim, držim strahovito važnim. Gotovo pola svog života ostala sam u izvrsnim odnosima s dvije prijateljice – Simone, Švicarkom deset godina mlađom od mene, dobrom ženom koja je imala sve, i srce i dušu, ali ne i strpljenje. I Zorom, Hrvaticom, također mlađom od mene, koja je, nažalost, umrla pred nekoliko godina. Ona je, pak, bila, ako se to tako može reći – pretolerantna. Obje su bile zapravo dobre žene. Samo, što odgoj, što ekonomske prilike i okruženje, učinile su od njih ono što sam ja uporno godinama pokušala ili suzbiti ili razbiti. Simone je odgajana kao većina mladih bogatih Švicarki. Rad i red. Kod nas se i danas pogrešno misli da su bogati neradnici, da im je cilj tek plandovanje i zabavljanje. Kad se zaposlila, a radila je odmah kao voditeljica kreativnog odjela jedne renomirane švicarske modne kuće, htjela je poštopoto da Švicarska ide u korak s modnim svijetom. Bila je zbilja talentirana dizajnerica, ali Švicarci nisu Francuzi ili Talijani. I tradicija tu igra veliku ulogu. No ona to u svojoj silnoj želji i naumu niti je shvaćala niti je prihvaćala. Davala je prednost samo onima koje je ona ocijenila da joj mogu pomoći u tom švicarskom uspinjanju na modni Olimp. Sve drugo je odbacivala kao – nevaljalo. Isključivost se lako spaja s nervozom. I pritom gubi živce. Nije uopće željela sebe egoistično predstavljati svijetu kao neku novu Coco Chanel, već Švicarsku staviti uz bok onima koji nisu ništa ni bolji ni kreativniji od njih. Izgubila je svaki smisao za tolerancijom. Njezina je bila prva i zadnja, ničije drugo mišljenje nije bilo važno, čak ga nije do kraja ni saslušala. A imala je sjajne suradnike. Bila je to prava šteta. Jer, samo da je malo bila uviđavnija, manje isključiva, možda bi i napravila ili se barem približila onome čemu je težila. Ovako je ostala zapisana u povijesti švicarske mode kao talentirana dizajnerica koja nije uspjela učiniti ono čemu je sve podredila. I kad je vidjela kamo se dovela, otvorila je vlastiti salon i kreirala samo za one za koje je, opet isključivo, zaključila da će znati nositi njezine modele. Moram reći da je bilo među njezinim suradnicama žena koje su se razumjele u modu i bile kreativne, ali nije im dopustila da to pokažu. I što je najzanimljivije, ne iz ljubomore nego iz proklete netolerancije.
Moja Zora je, pak, svima tolerirala i ono što nije bilo za toleranciju. Godinama je radila za mene, moje bi joj se mušterije izravno obraćale kad ih ja ne bih mogla primiti jer su znale da je čestit čovjek. Ni slučajno ne bi nešto zadržala za sebe jer to naprosto ona nije mogla. Ipak sam se čudila kako je od svih mojih suradnica ona tako popularna. Dok mi jedna mušterija nije rekla: – Ona nikad ne proturječi nikome. Ako ja mislim da mi nešto pristaje, ona će to potvrditi, čak i kad nije u to baš čvrsto uvjerena. Strahovito je tolerantna. Neki put mi se čini i previše jer više nisam sigurna hoću li iz salona izaći onakva kako bih željela da izgledam. Navela sam ova dva suprotna primjera da pokažem da ništa što je previše, nije dobro. I tolerancija ima granicu. Kao, uostalom, sve u životu.