Uvijek ističem, možda sam zbog toga postala već i dosadna, da vjerujem samo u jednu vječnu ljubav, onu koju majka iskazuje prema svom djetetu. Znam da ni otac neće zakazati u osjećajima prema djeci, bez obzira na to što očevi na mnoge životne pojave gledaju drugačije. Ali, to ne znači da vole manjim intenzitetom od majki. Možda vole drugačije.
Mogu čak tvrditi da kod roditelja i njihove ljubavi prema djeci nema nikakvih kalkulacija, tu se ljubav daje nesebično i bez zadrške. Tu se doista voli “od kolijevke pa do groba”. Čitatelji koji prate moje kolumne sjetit će se da sam uvijek isticala da tajna koju povjeriš majci, pa i ocu, premda se njemu manje povjerava, sigurno nikad neće biti otkrivena. Iako sam uvijek imala podosta oponenata prema mnogim svojim stavovima, ovdje nije bilo gotovo nijednog. No postoje i tajne koje roditelji povjeravaju djeci, ili ih pak skrivaju od njih. Ovdje je riječ upravo o povjerenju koje se razvija, ili pak ne razvija, između roditelja i njihove odrasle djece. Da pišem o ovome, kao i inače, potaknula me ispovijest jedne kćeri, obrazovane mlade žene koja je, u jednom ženskom švicarskom časopisu, vjerojatno pod pseudonimom, zaprepastila javnost svojom pričom. Evo što je Loreta napisala.
Otac joj je prije tri godine umro. Teško joj je pala njegova smrt, ali kako je već bila udana i imala djecu, znala je da se mora usredotočiti na njih. Bojala se za majku. Brak njezinih roditelja bio je besprijekoran. Nikad povišenih tonova, uvijek samo pažnja i ljubav. Bila je uvjerena da majka to neće preživjeti, ali ako i preživi, to više neće biti život. Zvala ju je da dođe živjeti s njezinom obitelji, ali ova je to odbila. No, shvatila je Loreta i zašto – majka nikad nije do kraja prihvatila njezinog muža pa se bojala da ni on ne bi sad nju. No, čini se da vrijeme ipak čini svoje. Majka je najprije tugovala, skoro godinu dana nije nikamo izlazila, jedino na groblje, a onda se polako počela kako je ona to nazivala – buditi. Obožavala je glazbu pa je počela s jednom od svojih prijateljica, također udovicom, odlaziti na koncerte. Kad bi ju kći nazvala i pozvala k sebi na večeru, sve se češće opravdavala da ide u kazalište ili na neku izložbu. Loreta je bila sretna što ipak ne samuje, a i ona je na taj način imala manje brige. Kad bi s kolegicama na poslu razgovarala o majčinom “preobraćanju”, govorile su joj da je to pravi blagoslov. Ne mora se brinuti o njoj, ne mora trčati maraton od svoje do majčine kuće. I zapravo se u obje kuće počeo vraćati mir. Istina, neki drugačiji, ali opet mir. Sve dok joj majka nije pred ljeto, treću godinu od očeve smrti, rekla da je odlučila provesti odmor na Mediteranu. Jasno, s prijateljicom. I to je bio znak da je sve u redu. A onda je srela kćer majčine prijateljice, glumicu, koja joj je sva sretna povjerila: – Što kažeš na naše mame? Prave su frajerice. Tko bi to rekao? Sve je to za film. Nije uopće shvaćala o čemu ova govori, ali ton kojim govori o majkama nije joj se svidio. Napokon je ova druga shvatila da Loreta nema pojma da su njihove majke na put otišle s partnerima. Bilo joj je glupo i što joj je majka sve to skrivala.
Užas, ljutnja pa i sram koje je Loreta osjetila toga časa, nisu se mogli ni s čim usporediti. Osjećala se istovremeno izdanom, prevarenom, jadnom… Činilo joj se da je majka izdala i mrtvog oca. Jedva je čekala da joj se javi i da joj u lice skreše što je ide – da joj kaže da ju je ne samo razočarala nego i osramotila. Ova jadnica se doista javila sretna jer joj je na putu bilo lijepo. Bila je ispunjena nekom novom srećom, ali i tugom što se kćeri još nije usudila ništa reći. Ono što je čula, slomilo ju je. Ali tu se našao čovjek koji je imao samo riječi razumijevanja za njezinu kćer. Jer, i on se suočio sa sličnom situacijom. Ljubomorna dva sina nisu se brinula o njemu već o – imetku. Za nj su mislili da će on već – lako. Najvjerojatnije psihologica, održala je bukvicu Loreti. Rekla joj je istinu. Ne samo da ne razumije majku, nego ne razumije ni život. Svatko ima pravo živjeti kako želi, a ona, umjesto da bude sretna što je majka “oživjela”, radije tuguje. Upitala ju je što misli kako bi majka reagirala da se njoj takvo što desilo. Bi li je u najmanju ruku – razumjela, ako već ne bi bila sretna zbog toga.
Ne kažem da bi svako dijete reagiralo ovako, ali mnoga znaju biti ljubomorna. Ni psiholozi nisu do kraja sigurni je li to egoizam ili ljubomora, ili i jedno i drugo. No, kažu da se takve situacije rjeđe događaju u odnosu sa sinovima. U istim časopisu još jedna kći iznosi svoju priču. Njezin otac, glasoviti znanstvenik, živio je u braku s njezinom majkom gotovo 40 godina. Bio je i taj brak – “za ogled”. Majka se razboljela i bolovala dvije godine. Bio je besprijekoran i u njezinoj bolesti. Ridao je, istinski žaleći za njom. A onda, nevjerojatan obrat. On nije čekao tri godine da majku “odžaluje”. Počeo je hodati s jednom svojom kolegicom tri mjeseca nakon majčine smrti. On se u tu ženu – zaljubio, onako kako to, po mišljenju kćeri, čak i ne dolikuje – ocu. Stalno su zajedno, šeće gradom s njom pod ruku, čini s njom sve ono što nije s majkom. No, priznaje kći, on je i dalje savršen otac, predivan djed, ali njoj, pa i njezinom bratu, to nije dovoljno. Oni ne prihvaćaju tu ženu, izbjegavaju njezino društvo, a ta im je žena zapravo spasila oca. Spasila je i njih. Nemaju s njim nikakve brige, ali zato imaju i svojih preko glave. Brat je pred rastavom, a ni kćerin brak nije baš idealan. Istina, i njihov otac je spasio tu ženu. I ona je bila u braku, ne tako dobrom kao što je bio njegov, ali u njemu se rodilo dvoje djece koja također nisu sretna što im je majka našla novu ljubav. Shvatila sam iz ove ispovijesti da tu ima svega. Njezina djeca ne žele da se imovina dijeli s “nekima koji nisu vrijedni spomena”, a njegovi su ljuti na nj, među ostalim, što sve rjeđe posjećuje majčin grob. Tim, moram reći, bedacima nije jasno da svakodnevno obilaženje groblja ne znači ništa.
On živi neki novi život, on je sad uz ženu koja mu donosi radost, a na groblje odlazi kao i svi – kad su dani sjećanja. Nemam takvih osobnih iskustva, možda i zato što sam se rastala, a ne bila udovicom, što su moja djeca sa svojim ocem komunicirala kad su htjela i kako su htjela, ali da ovakvih slučajeva ima i kod nas, to je sigurno. Što u takvim situacijama činiti, i treba li uopće, i samoj mi se nameće pitanje. Tu čak mogu biti sigurna i preporučiti majkama i očevima koji se nađu u sličnim problemima da se ne predaju, da imaju na umu da su svojoj djeci dali život, ali da ona nemaju zato pravo – gospodariti njihovim. Živi se jednom, ali može se voljeti više puta. Prava je sreća da je tome tako. … govori o ljubomori djece kad im roditelji opet vole i nađu novog životnog partnera.