Nema tog života koji ne bi mogao biti podloga za roman, ne jednom sam na to pomislila slušajući u pedeset godina rada svoje mušterije i njihove ispovijesti kojih je bilo na pretek. A meni bi to što bih od njih čula silno koristilo u životu, a kasnije bih to prenosila svojim čitateljicama u knjigama i kolumnama. Kažu, a i sama sam to zaključila, da su frizerski saloni i krojačke radionice idealna mjesta za – ispovijesti.
Možda je moja pozicija bila i bolja jer su moje mušterije obično bile sa mnom same, poluodjevene dok bi isprobavale haljine, a to je nekako i njih oslobađalo neugodnosti pri razgovoru, zapravo više monologu. Kad počinjem ovu priču, lako je zaključiti da se sve ipak vrtjelo oko ljubavničkih, bračnih ili izvanbračnih odnosa. Najčešće bi to bile priče prevarenih žena, ostavljenih, čak ne uvijek zbog neke druge žene. A sve su bile u tim trenucima nesretne. Naslušala sam se i u svim tim godinama o nesretnim rastavama, odnosima koji su se pokušavali ostvarivati poslije razvoda, čudnim željama onih koji bi odlazili, ali i maštanju onih koji su u tom času bili jadni, da sve ipak nije propalo. Nikad nikom nisam pri takvim ispovijedima proturječila, ali sam pokušala prizemljiti te moje “žene u oblacima”. Shvatila sam, baš iz tih ženskih priča, da većina muškaraca koji odlaze, uvjetno rečeno krivaca, pogotovo ako su u braku rođena djeca, žele zadržati “prijateljski odnos” s bivšom ženom, zaboravljajući da je to nemoguće. Barem u prvim godinama poslije rastave. Tvrdim i danas da nema “dobre rastave”, da nema rastave gdje nema gorčine, gdje ne kipti, samo je pitanje samodiscipline koliko tko može izdržati da ne pukne. Jer, rijetko da se osjećaji istovremeno ugase. Onaj koji još voli ne može preko svega prelaziti kao da se ništa nije desilo. A i taština tu igra veliku ulogu.
Kako godine protječu, stvari se i smiruju, ali teško da se može baš govoriti o razvijanju nekog prijateljstva. Može biti kod onih civiliziranijih kulturnih razgovora, možda i koja “ispijena čašica mira” dok su djeca nazočna, ali sve završi na tome dok neka iskra tko zna zbog čega opet ne frcne. Pišem ovo danas i zato što sam bila svjedokom tuge jedne ne baš više ni premlade majke, koja nikad nije prežalila svoga muža. Ako se može govoriti o nekom ljudskom odnosu poslije rastave, onda je to bio njegov. No razlog je bio vrlo zemaljski. Rastali su se prije deset godina, on nijednog trenutka nije zanemarivao očinsku ulogu, a ona je u svemu tome gledala i svoju. Ona se sve vrijeme još nadala. Vjerovala je da će ga “ludost” proći, nesvjesna da to i nije ludost. Rastali su se, što ona nikako nije mogla prihvatiti, jer ju je naprosto prestao voljeti. Bilo je žena u njegovom životu i prije i poslije rastave, ali nije očito nijedna veza bila tako jaka da bi se ponovno oženio. Tko se opeče, ja sam to tako tumačila, puše i na hladno. Njihova djevojčica dio godišnjeg provodila bi s ocem. Nerijetko bi je majka odvodila k njemu u mjesto gdje bi on bio, ali nikad nije prespavala ondje. On ju je po mom sudu, znajući što želi, vrlo jasno, ali kulturno odbijao. I onda joj je kad je sad dovela kćer predstavio svoju, kako je rekao, buduću ženu. Nije to bila neka tinejdžerica već ozbiljna žena, rastavljena kao i on, i oni su se očito našli. Način na koji se ophodio prema njoj bio je “nož u srce” mojoj znanici. Nije toliko gadosti o njemu izgovorila ni kad su se rastajali. Nikoga nikad nisam osuđivala nizašto, ali malo je nedostajalo da joj kažem sad da nema pravo. Ne zbog nje, nego zbog njihovog zajedničkog djeteta. Ne znam hoće li joj trebati još toliko godina koliko je provela ludo se nadajući pomirbi da konačno pokopa nade, ali bit će za nju bolje ako to učini što prije.
Onog časa kad joj je on na taj način predstavio ženu kojom će se oženiti, ona više tu nema što tražiti. Čak ni onoliko koliko je to eventualno mogla dosad. Ja sam od onih žena koja je uvijek tvrdila, ali tako sam se i ponašala, da je uspostavljanje nekih prijateljstava i miješanja u život čovjeka koji je nekad bio moj, ludost. Za drugi slučaj, ne baš istovjetan, saznala sam čitajući o njemu u jednom popularnom, možda čak i malo žutijem švicarskom tisku. Njih dvoje su bili roditelji dvoje djece. Rastali su se, ali u ovom slučaju je žena bila preljubnica. Dogovorom su djeca ostala s ocem. I sve je štimalo dok je se njezin ljubavnik, očito, nije zasitio. Muž se u međuvremenu oženio, čak se moglo reći da je našao mir. Njegova nova žena prigrlila je djecu kao da su joj rođena, a i djeca pomajku. Nije to išlo bez truda i zalaganja sa svih strana. A onda jednoga dana, baš na ljetovanju, pojavljuje se “zabrinuta majka”. Unajmljuje sobu u hotelu u kojem su bivši muž joj sa ženom i djecom. I počne izigravati tužnu majku, nastojeći, zapravo, poremetiti mir i red koji je čovjek uspio izgraditi. Perfidno je to činila. Svako bi jutro bez pitanja sjedala za njihov stol i počinjala svoju igru. Muž je bio pristojan zbog djece, a i žena mu se trudila biti takvom. Bilo je sve to mučno, no muž je previdio težinu onoga što on i bivša mu čine njegovoj ženi. Trajalo je to dva-tri dana, a onda je pomajka, da ne bi eksplodirala i rekla koju previše, spakirala se i rekla mužu da odlazi. Nije to govorila u bijesu, ali osjetio je njezin nemir pa i tugu. Da, baš tugu, a ne gnjev.
Nasreću, reagirao je ipak onako kako je i morao. Rekao je svojoj bivšoj ženi, suzdržavajući se da to ne izgovori u bijesu, da joj ostavlja djecu do kraja ljeta na brizi jer sigurno ona to želi. Nije joj prigovorio zbog ponašanja, ali nije ni trebao. Nisam iz teksta mogla zaključiti što se dalje zbivalo, ali da ima takvih pokušaja, ima. Znam samo jedno – kad se rastanete, nema više povratka. Nikom tko je ozbiljan nije u tim momentima lako, ali nitko nema pravo više nikad remetiti ničiji mir. Imala sam prilike vidjeti kako neke žene sve čine, pogotovo kad im se muževi srede, da ga i dalje uznemiruju. Ali ne čine to uvijek svađama, nego, naprotiv “mirnim načinom”. Neke idu tako daleko, baš kao i ova Švicarka, da ulaze u njihov život navodno zbog djece. A godišnji odmor je najbolja prilika da im ga upropaste. I zato poruka svima onima koje bi eventualno i pokušale tako nešto učiniti – neka to ne rade. Ne samo zbog djece nego i zbog sebe. Ali da me se ne bi pogrešno shvatilo, ne treba ni ne razgovarati, ali zna se kamo koji razgovor može odvesti. Rijetki su primjeri da se doista među bivšim supružnicima razvije nešto što bi se čak moglo nazvati i prijateljstvom. Ispitivanja su opet pokazala čudan paradoks – to se dešava u onim brakovima gdje nije bilo djece. Ali, kako ja to volim reći, to je već za stručnu analizu.