„Na dnu oceana postoje neki svjetovi“ predstava je koja osvaja srca publike već više od godinu dana. Prošle je godine nominirana u čak tri kategorije za Nagradu hrvatskog glumišta, a nagrada za najbolju žensku ulogu pripala je Aniti. Kroz uloge glavni akteri produbili su i svoj prijateljski odnos.
Priču predstave "Na dnu oceana postoje neki svjetovi" nezavisnog kazališta Arterarij uz Romana Nikolića kreira i dramaturginja Olja Lozica, a u glavnim ulogama su Anita Matić Delić i Frano Mašković kao Medeja i Jazon. Predstavu sam pogledala prije godinu dana, a dojam kojeg je ostavila na mene još uvijek je živ. Sjedili smo u Nikolićevom stanu, nas 20-ak u publici, na metar ili dva udaljenosti od njih dvoje koji su već u sceni, ponašaju se kao da nas nema i žive svoj život. Bili smo poput voajera koji su nenadano upali u nečiji dnevni boravak. Zapravo, ne poput, zaista je tako bilo. Odmah na početku bilo mi je jasno da ću zbog same intimnosti trenutka na kakvu nismo navikli u kazalištima ovu predstavu promatrati drugačije i doista i je tako.
S Anitom i Franom našla sam se na predivan sunčan dan u Kavkazu i kako to obično s glumcima biva, nema tu previše "fasade". Razgovarajući o predstavi brzo smo se ogolili toliko da smo međusobno podijelili životno iskustvo, ono isto o kojemu predstava progovara. Zanimalo me čime su upravo njih dvoje zadobili Nikolićevo povjerenje za iznošenje ove predstave? "Ja sam Romanu bila profesorica na Akademiji i nešto mi je uvijek bilo zanimljivo u radu s njim, njegovo promišljanje još kao glumca. Kada je počeo stvarati Arterarij njegova vizija me potpuno oborila i negdje sam duboko u sebi maštala o tome da jednom budem dio toga. Rekao mi je da ćemo jednom raditi skupa, ali mora mu doći što će to biti. I onda sam godinama kasnije u lockdownu došla kod njega na kavu i tu se izrodila ideja. Rekao mi je: "Ja želim s tobom raditi Medeju". Ostala sam iznenađena jer nisam nikad nikome rekla da je moja želja još s Akademije jednom igrati Medeju. Krenuli smo ju raditi prvo kao monodramu, ali smo zaključili da to nije dobro jer se sve događa u korelaciji s Jazonom i onda smo se pitali koga bi mogli uzeti i u isto vrijeme smo oboje rekli: "Frano". Mašković se s Nikolićem poznaje još iz doba srednje škole jer su obojica iz Dubrovnika, a o prihvaćanju ove uloge nije puno promišljao. "Ja sam pratio njegovu priču s Arterarijem od početka, to neko kazalište koje je drugačije, angažirano, koje se bori za pomak u društvu, oduvijek me takvo kazalište zanimalo. Onda je Romano radio predstavu Bura u ITD-u i tu smo se spojili prvi put - bilo je divno i potresno. To ljeto sam ležao na plaži i čitao knjigu i on me nazvao i rekao Anita i ja radimo predstavu, sve je super, ali nam fali Jazon. Ja sam kao iz topa rekao: "Hoću!", prisjeća se Mašković.
Tekst predstave u vidu scenarija nije postojao. Sve je nastalo kroz Nikolićeve vođene improvizacije. Težina tematike ubojstava djece u obitelji vođena primjerima iz stvarnog života nijednome nije lako sjela. "Moram priznati da nam je to bilo jako teško, pogotovo u početku. Ova predstava nije za veliku scenu. To mora biti vrlo komorno i intimno" naglašava Anita. No, osim dubinski teške problematike o kojoj progovara, ova predstava bavi se i dinamikom ljubavnih odnosa koja je uvijek aktualna. Medeja i Jazon naizgled su običan par - dvoje ljudi koji se vole i bore s izazovima svakodnevice, a istovremeno se polako raspadaju. Razlozi zašto danas pucaju ljubavni odnosi po njima imaju sličan zajednički nazivnik - nedostatak ljubavi, a samim time i volje za neprestanim radom. "Recimo kada ti na Instagramu izađe par koji je 60 godina u braku čini se kao da je to izumrla vrsta. Ali taj brak je prošao svašta. Što bi davno rekla moja pokojna baba: A najlakše se rastat‘. Aj‘ ti ostani u tome. Aj‘ ti izdrži. Aj‘ ti popravi to. Ajmo se sjetit‘, pa čekaj, mi smo se zaista s razlogom zaljubili i voljeli. Ti odnosi počinju lagano umirati kad se prestanemo truditi. Kad se uzimamo zdravo za gotovo ili se pogubimo u roditeljskim, poslovnim ili nekim drugim sferama", smatra Anita. "Ma najvažnije je znati zašto si s nekim. Za to postoji jako dobar razlog - pašete si, volite se, ta osoba ti odgovara... ali brak i veze su rad. Rad prvenstveno na sebi i rad zajedno", nadovezuje se Frano.
U odnosima se uvijek isprepliću dvije strane - ona lijepa, ugodna, koja podsjeća na razloge zašto su se dvije osobe spojile, koja pruža taj nezamjenjiv osjećaj ljubavi i pripadnosti kojemu većina ljudi teži, ali i ona druga strana koja na svjetlo izvlači karakterne mane, nedostatke, različita gledišta ili jednostavno težinu svakodnevice koja optereti odnos. Kada zahvati ta druga strana, je li moguće izaći iz nje? "Uvijek se vraćate na to zašto ste skupa. Ako je u bazi ljubav, onda postoji mogućnost da se stvari poprave. I borba. Ti moraš odlučiti isplati li se boriti za nešto. Apsolutno ne vjerujem ljudima koji kažu moj brak je idealan, moja veza je idealna, mi divno funkcioniramo. Ja se okrenem na peti jer znaš da te netko laže. Veza bez problema ne bi bila veza, ali to je normalna stvar", kaže Frano. "Ali kada govorimo o dugoročnim vezama - ljudi nisu isti kad se upoznaju i kasnije kroz taj brak i kroz tu vezu. Svašta se tijekom života dogodi i jednom i drugom i to utječe na njih. Bitno je kako zajedno rastemo i koliko smo si podrška. Znam ljude koji su divni parovi, ali evo jedna prijateljica mi je npr. rekla kako je ona otišla malo "više" radeći na sebi, pomicala je svoje granice, a njezin partner je stagnirao, nije ju pratio i jednostavno se tu ugasila ta ljubav. Postoje naravno i te situacije kada nema povratka, ponekad je taj odnos zaista završio i ljudi se trebaju razići jer je tako zdravije", smatra Anita.
Propadanje odnosa, odustajanje od samih sebe, a onda i od partnera, pomračenja koja život donese pa rezultiraju tragedijama u obitelji... sve su to između ostalog i produkti današnjeg načina života koji je postao nemilosrdan, smatraju Anita i Frano. "Vrijeme u kojem živimo nas gazi. Sama činjenica da fali dječjih psihologa, općenito psihologa i psihijatara...pokušajte dogovoriti termin pa ćete vidjeti koliko je to nemoguća misija. S tim da tu govorimo o ljudima koji hoće i žele raditi na sebi. Veći su problem ljudi koji ne vide svoj problem", naglašava Frano. A što kada izgubimo sebe? Tko smo uopće mi bez odnosa s drugima? Tko sam ja ako ne postojiš ti? Od rođenja smo već nečije dijete, nečija sestra ili brat, kasnije kroz život se te uloge samo množe... Ali tko smo bez drugih? "Treba si uzeti to vrijeme da osluhneš samoga sebe jer u buci svih ljudi koji su ti u životu, kroz sve te uloge koje su nam dane rođenjem, ali i one koje su stečene kroz život, samo je bitno da ne zaboravimo sebe. Tako da koja sam to ja i koji si to ti kad si samo ti - bitno je otići negdje s vremena na vrijeme i resetirati se. Trebam očistiti svoje polje da bih opet mogla biti drugima na usluzi", pojašnjava Anita koja je za ulogu u ovoj predstavi prošle godine osvojila i Nagradu hrvatskog glumišta. "Zapravo je za našu predstavu bilo veliko priznanje što je Romano bio nominiran za najboljeg redatelja, Frano za najboljeg muškog glumca i ja za najbolju žensku ulogu i to nam je već bila nagrada i bili smo svi sretni. Ono što je veliko, i to sam rekla i na dodjeli - tri nominacije za jednu sasvim malu predstavu, super nezavisnu, s jako malo novaca napravljenu u jednom stanu koja je konkurirala velikim kazalištima, to je stvarno velika stvar", ponosno ističe Anita.
Velika stvar je i da su s predstavom do sada gostovali i u Splitu, Puli, Šibeniku, Dubrovniku, Beogradu i Cetinju, čeka ih Bitola i vjeruju da će se ovom popisu pridružiti i mnogi drugi gradovi. S obzirom na nepostojeći budžet kojim raspolaže nezavisna kazališna scena pa samim time i nepostojeću medijsku promociju, sva ova gostovanja, kao i nagrade i priznanja potvrda su da za angažirano kazalište u našem društvu itekako ima mjesta. Anita i Frano svoj su i kolegijalni i prijateljski odnos kroz priču ove predstave istinski produbili. "Izazov je u tome da ti kroz ulogu koju ćeš odigrati, pogotovo ovako zahtjevnu, upoznaš i neku drugu stranu te osobe za koju do tog trenutka nisi znao da postoji. To mi je uvijek predivno u ovom našem poslu jer koliko god mi bili dobri prijatelji, neke emocije nismo podijelili i onda ti to dopusti komad kojeg radiš", kaže Frano. "U ovoj predstavi smo se bome morali rastvoriti. Iznijeti svoju nutrinu. Ne znam zašto i kako se dogodilo da prvi put radimo zajedno, a ja nisam imala nikakav problem s tim otvaranjem sebe pred Franom, a vidjela sam da ni on i da smo to tako nekako lijepo iznosili - kao da znamo da to sve što ćemo reći ostaje među nama i da ćemo time samo poboljšati naš glumački odnos, a onda smo se povezali i prijateljski i obiteljski - idemo skupa na izlete, putovanja... Romano Nikolić je ovime napravio jedan obiteljski projekt", govori Anita. Ja ću vam za kraj samo reći - ako ova predstava stigne i u vaš grad, nikako ju nemojte propustiti.