Knjiga je to o karijeri jednoga velikog pjesnika i padu jedne velike zemlje. Balašević je bio briljantan kroničar i tumač našeg vremena, a ni njegov biograf nije daleko od te ocjene.
Ivan Ivačković o glazbi piše skoro četrdeset godina. Kao novinar i kritičar, potpisao je više od dvije tisuće tekstova u većini važnih listova u SFRJ-u, SRJ-u, SCG-u i Srbiji. Prije "Panonskog admirala", objavio je šest non-fiction knjiga. Također, autor je pjesničke zbirke "Crvena mapa" i romana "Bezverje". Otac, suprug i bubnjar - tako se ukratko definira. U nastavku pročitajte prave razloge zašto slušati Balaševića, ako već niste okorjeli obožavatelj, ali i zašto čitati o njemu, njegovom djelu - a sve povodom knjige "Panonski admiral" koju je kod nas krajem prošle godine objavila Naklada Ljevak.
Što biste rekli da dominantno određuje estetiku Đorđa Balaševića, a što „etiku”?
- Najbolje pjesme Đorđa Balaševića važne su i zbog svoje estetike i zbog svoje etike. Njihovu estetiku čini pjesništvo prve klase i iste takve melodije. Đoletovo pjesništvo nije znalo za stilski nemar. To pjesništvo bilo je jedna velika i brižna njega jezika. Ta njega vidi se i u Đoletovoj ljubavnoj lirici i u njegovom društvenom komentaru. Balašević je bio istinski pjesnik-intelektualac, sposoban kazati nešto suvislo o najvećim ljudskim pitanjima i o najvećim temama – o ljubavi, starenju, smrti. Iznad svega, njegovi su stihovi slavlje čovjekove duše i srca, čovjekovih osjećanja. A njegov dar za melodiju bio je takvih gabarita da to nismo često viđali ni na svjetskoj sceni. Konačno, etika ponajboljih Balaševićevih pjesama sastojala se u njegovim nastojanjima da pomiri nekadašnje jugoslovenske narode koji su se duboko zavadili i, uopće, da među ljudima, bilo kada i bilo gdje, zavladaju ljubav, tolerancija, širina i razumijevanje. Ovakvu etiku Balašević nije pokazivao samo u pjesmama, nego i u svemu onome što zovemo javnim angažmanom.
Balaševićev otpor provincijalizaciji nije prošao nekažnjeno, ali donio je i razne (album) plodove. Kako valja čitati i misliti njegovu političnost i angažiranost?
- Kada je riječ o Đoletovoj angažiranosti i političnosti, najvažnije je imati u vidu da je taj njegov angažman bio univerzalne prirode. On nije navijao za crvene protiv plavih ili za bijele protiv žutih. On je navijao za ljudskost protiv nasilja, za čovječnost protiv divljaštva. Tako misleći i tako osjećajući, napisao je neke od svojih najvećih pjesama. Inspiracija je, doduše, mogla biti konkretna. Stradanje Vukovara bilo mu je inspiracija za pjesmu „Čovek sa Mesecom u očima“, a stradanje Srba i Crnogoraca na Kosovu osamdesetih godina bilo mu je inspiracija za baladu „Ne lomite mi bagrenje“. Ali Đole bi uvijek pretvorio pjesmu u univerzalni protest protiv primitivizma. Tako je pjesmu „Čovek sa Mesecom u očima“ uzdigao na nivo protesta protiv stradanja bilo kojeg grada, bilo gdje. „Bagrenje“ je pak pretvorio u univerzalni protest protiv čovjekovog stradanja od ruke drugog čovjeka. Pa mu ni to nije bilo dovoljno, nego je u pjesmu utkao i ljubavne stihove koji su zapravo kruna i ključ „Bagrenja“. Tako je ta pjesma postala i osobna drama čovjeka kojem otimaju uspomene – a uspomene su sve što mu je od života preostalo.
Kakav je kritički/kritičarski/kritikantski repozitorij njegova opusa i njega u našim balkanskim gudurama?
- Ukupno gledano, Đole je imao dobre kritike, naročito od albuma „Bezdan“ nadalje. Ipak, trpio je i neke nepravde. Na primjer, toliko su ga uvjeravali da ne zna pjevati da je na kraju i sam u to povjerovao. A bio je perfektan pjevač. Ne mora svatko pjevati operu da bi bio veliki, ne moraju se uvijek tresti lusteri. Ima više načina da se čovjek iskaže u pjevanju, a najbolji način je da vjerno portretira pjesmu, da je pjeva točno onako kako pjesma traži, da podvuče atmosferu i osjećanja o kojima pjesma govori. Tako je, na primer, radio Leonard Cohen. Tako je radio i Balašević. Također, podcjenjivan je Balaševićev talent za melodiju, a taj je talent bio odista ogroman. No, sve u svemu, od „Bezdana“ naovamo stvarno je imao dobre kritike. Kako su godine odmicale, kritičari su sve više uviđali njegovu veličinu.
Ruganje političkoj korektnosti rano je prepoznao kao važan alat, ipak, je li pretjerao gdjekad? Što vam se čini da je propustio učiniti/napraviti/reagirati? Da ne budemo u radikalnoj mitologizaciji...
- Ruganje političkoj korektnosti bila je važna osobina Đoletovog humora i moram reći da sam tu osobinu posebno volio. Naročito stoga što se politička korektnost pretvorila u besmislicu, u svoju suprotnost, u nešto izrazito nekorektno prema slobodi ljudskog duha i riječi. Naravno, kad se čovjek suprotstavi političkoj korektnosti, onda ponekad i pretjera, ode u drugu krajnost. Đoletov slučaj interesantan je utoliko što je umeo da pretjera prije nego što smo zašli u doba političke korektnosti. Sjećam se da su mu pojedini kritičari u prvoj polovini osamdesetih zamjerali zbog lošeg humora. Tu je bilo riječi o Đoletovim koncertima u beogradskom Sava Centru, odnosno o onome što je pričao između pjesama. Bio sam na tim koncertima i mogu reći da mu zaista nisu sve šale uspijevale. Bilo je dobrog humora, no bilo je i banalnog. Ali Đole se razlikovao od mnogih drugih umjetnika i po tome što je mogao trezveno gledati na to što radi, znao je saslušati dobronamjernu kritiku i popraviti ono što ne valja. Pa se tako trudio – i uspijevao – popraviti i svoj humor. Devedesetih godina, njegovi su koncerti, pored svega ostalog, bili vatromet smijeha i duhovitosti. Bio je izuzetno zabavan čovjek, zaista.
Kakva je priroda/ideologija ljubavi koju Balašević ostavlja u amanet?
- Đoletove pjesme učile su nas da ljubav ne treba znati za granice i prepreke. Ima depresivnih trenutaka kada pomislimo da je to činio uzalud. I meni se ponekad pričini da među ljudima uopće nema ljubavi i suosjećanja. No, ipak, nije tako. Naime, kada je Đole zaokružio svoju sudbinu, ljudi su plakali za njim gotovo u svim krajevima nekadašnje Jugoslavije, zar ne? Onda, znate, bio sam nedavno u Zagrebu i vidio sam u centru grada upaljene svijeće za žrtve nedavnih masovnih ubojstava u Beogradu. Vjerujte mi da i u Beogradu postoji velika solidarnost sa Zagrebom kad Zagreb snađe neka nesreća – zemljotres ili što drugo. Također smo se uvjerili da i Zagreb i Beograd imaju podršku i ljubav Sarajeva kada nam je teško. Mislim da u svemu tome ima mnogo Balaševićevog nasljeđa, umjetničkog i ljudskog. Na nama je da to njegujemo. I da nas ne ujedinjuje samo bol, nego i radost, sreća. Mene, recimo, raduje kad vidim da moji prijatelji u Hrvatskoj navijaju za Novaka Đokovića. Kao što se i ja radujem svakom uspjehu hrvatskih nogometaša. U svemu tome prepoznaje se Balaševićev pomiriteljski duh i dubok trag njegovog civilizacijskog angažmana.
