Ususret jubilarnom, 20. izdanju ZagrebDoxa, osnivač festivala Nenad Puhovski prisjetio se događaja i izazova koji su ga privatno i profesionalno odredili - i zauvijek promijenili.
Nenad Puhovski jedna je od ključnih osoba u razvoju suvremenog hrvatskog dokumentarca, osnivač ZagrebDoxa i njegov umjetnički direktor. Filmski je autor te producent. Njegovi su filmovi nagrađivani, ali i žestoko osporavani. Producent je više od 80 dokumentaraca, direktor najvećeg regionalnog dokumentarnog festivala - čije jubilarno, 20. izdanje počinje 14. travnja - te je osnivač jedinog magistarskog studija dokumentaristike u jugoistočnoj Europi.
Rođen je 1949. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, Filozofski fakultet te Akademiju dramske umjetnosti. Od 1965. amaterski, a od 1973. i profesionalno režira u kazalištu, na filmu i televiziji te kao redatelj potpisuje više od 250 produkcija. Radio je kao stalni dramaturg Teatra &TD, a od 1980. kao nastavnik na Odsjeku filmske i TV režije ADU-a, danas kao profesor emeritus dokumentarne režije. Osnivač je i Televizijske katedre i MA studija dokumentarnog filma. Predavao je i mentorirao projekte mladih profesionalaca u Europi, Aziji, Južnoj Americi, na Bliskom istoku, u Africi i SAD-u, a prije četiri godine postao je profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Krajem 90-ih osniva i vodi Factum, najznačajniju hrvatsku nezavisnu dokumentarnu produkciju.
Uz mnoge druge nagrade, dobitnik je Nagrade Grada Zagreba, ordena Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, godišnje nagrade Albert Kapović koju dodjeljuje Hrvatska udruga producenata te Zlatne medalje za najboljeg producenta na Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma. Za svoj rad na polju dokumentaristike, posebice za pokretanje i vođenje ZagrebDoxa, 2009. godine dobiva nagradu Europske mreže dokumentarnog filma (EDN) i Medalju Grada Zagreba. Oženjen je Vesnom, otac je Sene, istaknute dječje psihologinje, i Tamare, politologinje i sociologinje, te je djed Relje i Grge.
Sebe opisuje kao strpljivog kolerika, a kako u jednoj od službenih biografija duhovito priznaje, ipak ga ponajbolje opisuje njegova supruga, nazivajući ga Don Kihotom u tijelu Sanča Panse. S ovim istaknutim intelektualcem razgovarali smo ususret jubilarnom ZagrebDoxu, dotaknuli smo se sjećanja, pristanaka, otpora i funkcije javnog intelektualca u ovom društvu.
"Na otvaranju ovogodišnjeg festivala prikazat ćemo jedan filmić, prilog koji je RTL snimio prilikom prvog izdanja ZagrebDoxa na kojem se, među ostalim, vidi jako puno toga što smo napravili već tada i nastavili kroz sljedećih dvadeset godina, znajući što hoćemo. Sjećam se da smo festival otvorili Herzogovim filmom "Bijeli dijamant", prvom projekcijom nekog dokumentarca u HD-u. Htjeli smo pokazati što je kreativni dokumentarac u vremenu sjajnih dokumentaraca velikih kuća, za čije autore de facto ne znate. Prikazali smo i film o gay paru koji želi dijete, otmicama mladenki u Kirgistanu, zezanciju o Bin Ladenu, rumunjski dokumentarac o tragediji djece u vrijeme Ceausescua, i ono, zbog asocijacija na suvremena zbivanja, možda najstrašnije, prvonagrađeni film koji govori o radikaliziranju ruskih dječaka kako bi se išli boriti u Čečeniju", govori Nenad Puhovski. Festival nije nastao slučajno, nego iz "gole" potrebe autora, a, pokazalo se posljednjih dvadeset godina, i publike.
"ZagrebDox je nastao u Factumu iz borbe i potrebe za dokumentarcem, kako sam se šalio u to vrijeme, "drugim sredstvima". Shvatili smo još tada da za filmove koje radimo kod nas ne postoji tržište, da ih HRT neće prikazati, tada nije bilo komercijalnih televizija koje tako i tako ne prikazuju dokumentarne filmove, vanjski svijet su zanimale samo ratne teme, Ministarstvo kulture u to vrijeme nije financiralo dokumentarni film... Bio je to eksperiment koji smo znali da moramo napraviti", prisjeća se Nenad Puhovski.
Biti javnim intelektualcem u teškim vremenima nikada nije zahvalan ni lak posao, a često i nosi "visoku" cijenu sa sobom. Upravo ju je on kao umjetnik u "ratama" znao platiti.
"Nekoliko sam puta birao u životu. Recimo da je stvar počela 70-ih kada sam radio, rekao bih, jedan od svojih boljih filmova ‘Mrtva luka‘. Bio je to dokumentarac o azilu u Bidružici. Film o svim ljudima koje je društvo tamo sklonilo: psihički bolesnici, beskućnici, prostitutke. Bio je to period kada sam oženio svoju suprugu Vesnu, bilo nas je samo četvero na vjenčanju. S nama su bili naši kumovi Nikša Gligo i Vesna Kesić. Vikend smo proveli na Puntijarki, sljedećih sam sedam dana koristio pravo na svoj godišnji ‘za obiteljske potrebe‘ jer sam tada radio kao dramaturg u Teatru &TD, a u stvari sam otišao snimati film. Urednik tom filmu bio je Angel Miladinov, ja sam otišao u vojsku i nakon par mjeseci mi supruga javlja da sam dobio honorar, veći od dogovorenog - što znači da nešto nije dobro. Da skratim, film je bunkeriran na 15 godina. Još tada sam shvatio da postoje teme i da postoje kuće koje nisu baš otvorene. Tada sam se prebacio na niz filmova o umjetnosti koji su bili dobro viđeni, dobro prošli, nagrađivani", prepričava Nenad Puhovski, dodajući da je naučio da se čovjek, koliko je ljudski moguće, mora boriti za osobni i profesionalni integritet.
"Još na Akademiji radio sam film o mladoj, slobodnoj ženi, koji je Akademija slala u Beograd na festival, i sjećam se da me je nazvao moj profesor koji je bio u upravi festivala i rekao mi da u tom trenutku imaju slabu igranu konkurenciju i da, ako se slažem, oni bi taj dokumentarni film nazvali igranim i ja ću dobiti zlatnu medalju. Nisam pristao, ostao sam u dokumentarnoj sekciji i osvojio sam samo neku diplomu", govori Puhovski. Tijekom razgovora za Gloriju prisjetio se i snimanja filma o studentskom štrajku 1971.
"Branko Ivanda i Zoran Tadić su snimali film, televizija im nije smjela dati kameru, nego su im poskrivećki dali traku, a Akademija je dala dvije kamere i ekipe. Jedan dan policija je pozvonila na vrata mom kolegi Grahovcu, uzela sav snimljeni materijal, odnijela u Beograd i razvila kopiju koju su prikazali na suđenju protiv Čička i ostalih. Jedna od prvih stvari koje sam napravio kao direktor Factuma bila je da sam preko raznih veza uspio doći do tog materijala i iz njega je Ivanda izmontirao "Poeziju i revoluciju", poetski film o mladosti i tome što se tada događalo. Osobno, kao ‘68-aš, ideološki nisam bio blizak tom pokretu, međutim bio sam svjestan što se događalo. Dečki su nadrapali, a političari prošli lišo. Svi spomenuti elementi, ove crtice iz mog života, doveli su do toga da o filmu razmišljam na drugačiji, danas možda malo zastarjeli način. Za mene je dokumentarni film način postojanja u svijetu, nekog angažmana", zaključuje Puhovski.