Poduzetnica, dizajnerica nakita Katarina Radnić Zmazek u kolumni za Gloriju IN piše o lošim danima i zauzimanju sasvim drugačije perspektive.
Godina je 2012. Moj tada još dečko Z i ja živimo u jednom stanu u prizemlju, sklepanom od ureda, koji iako smo utoplili i napravili domom, imao je određene momente koji su bili nepopravljivi. Jedno od njih su i ulazna vrata, koja se jednostavno nisu mogla zatvoriti, već si ih baš morao zaključati, inače bi samo hodao po stanu i vidio da su ulazna vrata širom otvorena. To jutro Z je izlazio rano zbog poslovnog puta pa me morao zaključati da ja ulovim još pola sata sna. Ja sam tada još bila u odvjetništvu i obično sam ujutro imala rasprave, koje sam poprilično prezirala, posebno jer nije bilo minute za kašnjenje, a ujutro promet, parking oko suda, kiša, lift i sve ostalo nisu pomagali. Ja sam se spremila za posao i taman okrećem ključ u bravi jer sam se morala prvo otključati, no ključ se nije htio okrenuti. To je moglo značiti samo jednu stvar. Z me izvana zaključao i ostavio ključ u bravi. To znači da ja nemam kako van. Zatočena sam. Imam raspravu za pola sata. Što sad? Mislim da ću mu prvo minutu i pol skidati sve bogove s neba i pola njegove obitelji pa krenuti rješavati problem.
Mogu čekati da jednom u nikad netko od susjeda prođe i otključa me ako uopće vidi ili mogu skočiti kroz prozor. Dobro Nevenka Kerum kaže, treba uvijek biti dobar sa susjedima i po mogućnosti imati njihov kontakt. Postoji očito jedna opcija. Skačem kroz prozor. Raspem se. Odjevena u šos i bluzu, izgrebanih ruku i koljena s dodatkom mahovine s fasade, uspijevam doći do suda. Po putu me ulovi kiša, svako crveno je moje, parkinga nema kao da su sve rasprave ikad tada u isto vrijeme kad i moja, dolazim mokra, razmazana i ranjena na raspravu koja je, naravno, odgođena. Jedino što mogu u tom trenutku je nazvati Z i izvrijeđati ga da barem negdje ispucam sve što držim u sebi od ajmo reći izazovnog dana koji je u tijeku.
10 godina kasnije, 1000 takvih nasumičnih dana pod sobom, imam protokol za njih. Prvo i najvažnije je da ga prepoznam što ranije u toku dana. Po mogućnosti ujutro. Što ga prije prepoznam, to ću prije prihvatiti sve što on nosi i jednostavno ga ne pogoršavati frustracijama oko toga kakav je, nego ga samo pustiti da me nosi i preživjeti ga. Kao da te rijeka nosi, pusti da te dan odnese, radi nužno i ne bori se protiv njega. To je ključno. Danas čak sa zanimanjem gledam koliko glupe su stvari koje se mogu dogoditi i koliko ih može biti u tom jednom danu. Ono što mi pomaže u takvom danu je staviti stvari u perspektivu. Naravno, mi ovdje ne pričamo o lošem danu koji mijenja tok tvojeg života i tebe kao osobu, već o jednom od onih dana za koje imaš osjećaj da bi ga najradije otkazao.
Kad krenem očajavati, stavljam stvari u perspektivu. Što je zapravo moj loš dan u odnosu na nečiji zaista loš dan? Padne mi na pamet par osoba koje bi sve dale za moj ‘‘TAKAV’’ loš dan. Ne možemo si uvijek pomoći usporedbom, nekad je stvarno koma i teško, ali učiniti ga gorim treba spriječiti. Nekad perspektiva pomogne od kuknjave, da ti olakša da kažeš, je** ga, takav je, idemo ga preživjeti. Iskreno vjerujem, jer mi se to više puta pokazalo istinitim, da što više ja izgovaram da je taj dan loš i to stavljam u fokus, on postaje i gori i to traje dulje. Bude loš i onaj dan iza ako ne i gori, jer kao da svemir svaki put kaže, stvarno misliš da je to loš dan? Evo ti ga.
Jedna od ljepših narodnih priča koje sam čula, a pomogla mi je da drugačije gledam na loše dane i loše situacije u životu, priča je o dva putujuća anđela koja su posjetila jednu bogatu, ali pohlepnu obitelj. Obitelj je bila nepristojna, unatoč bogatstvu dali su im mokru i trošnu sobu bez kreveta u kojoj će prenoćiti. Stariji od dva anđela vidio je rupu na zidu i odlučio je zazidati. Kad ga je mlađi anđeo pitao zašto im je pomogao nakon što su ih tako tretirali, stariji je odgovorio: ‘‘Nije sve onako kako se čini.’’ Drugu večer, došli su k siromašnoj obitelji, koja im je otvorila skroman dom, podijelila s njima večeru, dala im svoj krevet da prenoće. Kad su se ujutro probudili, otkrili su da im je krava koja im je bila jedini izvor hrane i prihoda mrtva. Kad je mlađi anđeo vidio očajnu obitelj, razbjesnio se i pitao starijeg: ‘’Zašto nisi to spriječio ako si mogao pomoći ovoj obitelji koja je bila toliko dobra prema nama?’’ Stariji je rekao, nije sve onako kako se čini. Kad smo bili kod bogate obitelji, vidio sam da se u rupi u zidu nalazi blago. Kako su bili pohlepni, zatvorio sam tu rupu da nikad ne pronađu to blago. A noćas, kad smo bili kod ove obitelji, anđeo smrti došao je po ženu i ja sam mu dao kravu da spasim ženu. Nije sve onako kako se čini.’’
Zaista nekad nije lako staviti stvari u perspektivu, ali često je to potrebno. Jer iako je život nasumičan, često je pun težih i lakših lekcija, koje možda ne razumijemo sada, ali uz iskrenost i prisutnost sa sobom možemo ih uvidjeti. Primjer za to može nam biti Marko Babić, influencer koji se bori s teškom dijagnozom, mijenjajući porukama koje šalje naš život i perspektivu. Taj životni i obiteljski entuzijast, komičar, pisac i divan čovjek, koji bi volio imati taj naš ‘‘loš dan’’, nakon teške noći kakvu je on imao odlučno je svoj dan proglasio je**no dobrim. I zato nekad na svoj loš dan zastanite, udahnite, pustite da vas odnese jer sutra dolazi sunce, a kad to sunce dođe, nemojte zaboraviti reći: ‘’Danas je je**no dobar dan’’. Marko, ovo je za tebe.