U bogatom paketu za 32 kune donosimo Gloriju, knjigu Najljepši ljubavni romani i parfem Original Wood!
Više od 25 godina Ivanka Vranković uređuje Glorijine "ljubiće", onaj srednji dio našeg magazina koji izgleda kao da je iz nekog drugog filma - jer nema poznatih lica na naslovnici niti autentičnih fotografija koje bi pratile njihove priče. Ipak, Gloria je nezamisliva bez ljubavnih romana, kao što je redakciji nezamislivo da bi se njima bavio itko drugi osim naše Frau, kako smo Ivanku davno nazvali jer je uvijek bila - gospođa. S besprijekornom frizurom i gardom koji je stekla dok je još radila kao profesorica hrvatskog i ravnateljica osnovne škole u Sigetu. Da, Frau je u Gloriju došla nakon što je zaslužila mirovinu u hrvatskoj prosvjeti, vjerujući da dolazi kao privremena zamjena za lektoricu, a na kraju je u novinarstvu odradila gotovo još jedan puni staž.
Od prvog dana ljubići su bili isključivo njena briga - okupila je lijepi broj autorica (među njima i dvojicu autora koji objavljuju pod ženskim pseudonimima), vodila računa da njihovi romani stižu na vrijeme, raspravljala s njima o kvaliteti tekstova, redigirala ih, prelamala s uvijek istim grafičarem, Bobijem, i praktički svaki ispraćala u tiskaru. Iako na pragu osamdesetih, prije tri godine je s velikim žarom prigrlila svoj "novi projekt" - zbirku ljetnih ljubića koji su zamišljeni kao obavezno štivo za plažu. Povodom novog izdanja koje izlazi 28. srpnja i obiluje specijalnom dozom romansi, intriga i strasti (bez kojih je godišnji odmor nezamisliv), Ivanka Vranković je izračunala da je radeći u Gloriji uredila više od 1400 ljubavnih romana i pritom se prisjetila nekih pisama čitateljica - dok su još stizala na papiru i u kuvertama.
"Bilo je raznih primjedbi, ponekad i na strukturu romana, što mi je govorilo da nas čitateljice ozbiljno shvaćaju i da im je stalo. Nekima nije bilo dovoljno ljubavi, drugima je nedostajalo zornog prikaza seksa, a jedna je čitateljica bila ljuta jer je prvi poljubac pao tek na kraju romana. Jednom smo objavili roman koji nije imao happy end i zasula nas je salva kritika", govori Ivanka Vranković, dodajući kako joj je jedan psiholog jednom rekao da ljubavne romane čitaju razočarane žene. Ona se nikako ne bi mogla složiti s njegovom tezom, jer fenomen ljubića je vrlo jednostavan, baš kao i fenomen sapunica - to je sadržaj koji rasterećuje i smiruje. Možda baš zato se po frizerskim salonima događao "fenomen Glorijinih ljubića": frizerke su joj se, kaže, često znale tužiti da im već u četvrtak, na dan izlaska, srednji dio magazina netragom nestane.
"Ljubići koje ja uređujem nisu u rangu romana Jane Austin, Charlotte Brontë ili Margaret Mitchell, ali i ne pretendiraju to biti. No, moraju biti jezično i stilski dotjerani. U meni često, dok ih redigiram, progovori profesorica književnosti pa se koji put uhvatim kako radim i ono što možda ne bih trebala - zbog stila i jezika zadirem u autorstvo. U ovih 26 godina radila sam s četrdesetak autora i gotovo svima je prvi ljubić u Gloriji bio prvi objavljeni rad uopće", nastavlja Frau Vranković, koja osobito hvali tekstove muških autora, one dvojice koji objavljuju pod ženskim pseudonimima. Obojica su, kaže, iz priobalnog područja.
"Kratko vrijeme surađivao je s nama i jedan zaposlenik Ministarstva gospodarstva. Objavili smo mu samo jedan roman, a drugi koji je poslao bio je odviše erotičan pa smo sugerirali da potraži nekog liberalnijeg izdavača", prisjeća se.
Pedesetih godina prošlog stoljeća Ivanka Vranković bila je zagrebačka gimnazijalka koja je čitala sve što joj se našlo u rukama - od "službene lektire" do, naravno, ljubića. Odlazak u knjižnicu za njenu je generaciju bio kao danas izlazak mlađarije u kafić.
"Tad je počela još jedna novotarija, nama vrlo izazovna - izlazak romana u nastavcima. Cure "iz boljih kuća" svakog su ih petka kupovale poskrivećki, jer to tada nije bilo na nivou. Radilo se o romanima Marije Jurić Zagorke, a takav stav je vladao sve dok profesor Hergešić nije progovorio o važnosti tih tekstova i promovirao Zagorku u jednu od najznačajnijih žena svog doba. Utjecaj ljubića bio je sigurno velik, ne samo na one koji su ih čitali nego na društvo uopće. Romani su, čak bih mogla reći, izmijenili odnose u građanskom životu tadašnjeg Zagreba. Ali jedno je čitati ljubavne romane, kad se poistovjećuješ s likovima i situacijama, a drugo je uređivati ih, kad želiš da to osjete čitatelji", objašnjava Ivanka Vranković, koja od prvog dana ima jasnu viziju da Glorijini ljubići moraju prikazivati najružičastiju stranu života.
U proteklih četvrt stoljeća mnogo toga se promijenilo, i Glorija je drukčija nego što je bila prije, a i njeni ljubići. Još 90-ih su glavne junakinje bile krhke ženice, koje su drhturile u ljubavnom zanosu, a suvremene protagonistice su dominantne, emancipirane žene - ali i dalje su dovoljno dražesne i ženstvene. Iako se na prvi pogled čini da je muškarac alfa i omega, "spasitelj", odlučujući potez mudro i nenametljivo vuče ljupka žena.
"Uvijek se sjetim Žuži Jelinek kad sam je pitala čita li ljubiće. Odgovorila mi je: "Pa što je tebi? Ja ih živim. To treba nekoj drugoj vrsti žena". Shvatila sam. Žuži je jedna od rijetkih čiji je život bio ljubić", govori mi Frau, koja je i sama proživjela dugu i lijepu ljubavnu priču, po dužini nezamislivu današnjim generacijama. Sa suprugom Andrijom Vrankovićem, legendarnim profesorom sa zagrebačkog Šumarskog fakulteta, provela je punih 65 godina - a rane zbog njegova nedavna odlaska još su svježe i stoga joj sjećanja na romantične trenutke u ovom trenutku ne trebaju.
"Bolje je sada pričati o zabavnim stvarima. Moram opet spomenuti Žuži, koja se uvijek čudila dugovječnosti mojeg braka pa je za vrijeme jedne prijateljske večere pitala mog muža: "Kak si mogel s njom izdržati tolke godine? Pa nije s njom lako!" No, više od njenog direktnog pitanja iznenadio me Jandrin odgovor: "S njom nikad nije bilo dosadno. Stalno mi sprema neka iznenađenja, i uvijek čekam što će mi prirediti sljedeće..."
I bilo je, kaže, uzbudljivo te prepuno neočekivanih obrata. A sve je započelo baš kao u ljubiću: prvi pogledi i poljupci u studentskom domu, završetak studija i početak zajedničkog života, pa usponi i borba na svim frontovima.
"Kad konačno misliš da si se sredio iskrsne nešto što te opet baci na tlo. Ali dižeš se i ideš dalje. No, u našem odnosu je najbitnije to da je moj muž uvijek bio zadovoljan da je "onako kako on hoće", a zapravo je bilo onako kako sam ja htjela. Ma, sad kad na sve to kritički gledam, bilo bi tu materijala i za nekoliko ljubića"...
