Organizatorica Zagreb Clown Festivala, koji se u našoj metropoli održava od 9.-12. svibnja, piše o tome kako je postala klaunesa zbog koje u Hrvatsku već pet godina stižu umjetnici svjetskog kalibra.
Iva, ti se pak samim glupostima baviš! Tako je često govorio moj tata, niti ljut niti razočaran, rezigniran, ali u isto vrijeme i pun podrške! Moj interes za kazalište počeo je vrlo rano, kada sam u prvom razredu osnovne škole izabrana da na primanju u omladince Kumrovcu izvedem stihove Branka Ćopića "Na cesti Petrovačkoj"… Ubrzo sam postala članica učilišta ZKM, nakon toga upisala i Filozofski fakultet u Zagrebu. Na akademiju nisam htjela ići jer me oduvijek zanimalo neverbalno kazalište, nešto što se nije moglo studirati u Hrvatskoj.
Na svu sreću, studentsko kazalište kraja prošlog stoljeća u Zagrebu je bilo iznimno jako i tako sam ja s još dva istomišljenika, Vedranom Jukićem i Juricom Jagarom, obojica danas arhitekti, osnovala "Šipak kazalište" koje nije koristilo izgovorenu riječ, već upravo govor tijela u svim svojim predstavama. To iskustvo dalo mi je vjetar u leđa u osnivanju vlastitog kazališta nakon što sam završila fakultet i našla se, sasvim slučajno, u cirkuskim vodama. Iako smo se kroz edukaciju u ZKM-u, zahvaljujući Vladi Krušiću, susretali s mimom i kazališnim klaunom, moje istraživanje i školovanje na tom izvedbenom području počelo je upravo kada sam, sasvim slučajno, za jednog posjeta u Berlinu, gledala scensko uprizorenje Bulgakovljevog romana "Majstor i Margarita".
Tada sam prvi puta vidjela akrobatkinju na svili. Naime, Margarita se u vješticu pretvarala upravo plesom na svili.Prekretnica u mom životu dogodila se upravo te 2000. godine. Znala sam da bi bilo dobro svirati neki instrument pa sam upisala trombon u školi Vatroslava Lisinskog, ali isto sam tako znala da suvremeni ples, nešto čime bi se u Hrvatskoj tada mogao rekreativno baviti, nekako nije za mene. A trebala mi je neka vještina kako bih tijelo dovela u red, neko kontinuirano i disciplinirano bavljenje tijelom. I onda sam upoznala akrobacije na svili. Znala sam da ja to moram probati, naučiti, izvoditi. Vrativši se u Hrvatsku nije me pokolebala činjenica da to tu nitko ne radi, da nemam gdje objesiti svilu, da nemam od koga naučiti. A sjetite se da tada YouTubea nije bilo… Nije se moglo učiti online jer je svaka možda dvadesetpeta kuća imala internet. Ali imala sam sreće da je Vedran iz "Šipak kazališta" bio jedan od tih 25 i da je našao informaciju o akrobatskoj radionici. Radionica se održavala u Ankoni pod vodstvom Brune Kriefa, koreografa točke na trapezu za Wendersov film "Nebo nad Berlinom". Kako sam tada djelovala u Centru za kulturu i informacije Maksimir, a tadašnji ravnatelj centra, danas veliki slikar, dekan Likovne akademije u Zagrebu, Tomislav Buntak, bio je otvoren za nove trendove, pa tako i suvremeni cirkus, omogućio mi je put na edukaciju i tako sam počela… Sve sam marljivo zapisivala i skicirala u bilježnicu i nakon povratka bacila se u akciju. Prvo sam vježbala sama, što je dosta opasno jer ako se zapetljaš u zraku i nema nikoga da te otpetlja, riskiraš doslovno život. Zato rado spominjem anegdotu da sam danas živa zahvaljujući stručnoj suradnici Centra, Jadranki Kirin, koja je svakih 15 minuta odlazila iz svog ureda u dvoranu i provjeravala jesam li živa.
Upornost se definitivno isplatila. Vrlo brzo stigao je poziv za suradnju na kultnoj predstavi Borisa Kovačevića "Mi djeca s kolodvora ZOO" u kojoj sam igrala Kessi i koreografirala elemente plesa na svili. Tada se stvorila kritična masa nas koji smo se posvetili zračnim akrobacijama: trapezu, svili, ringu...
Iako sam završila za profesoricu engleskog jezika i književnosti, u školi sam radila samo na zamjeni jer je cirkuskog posla bilo na pretek. U međuvremenu sam naučila i hodati na štulama, a činjenica da sam u dvadesetima rodila dvoje djece nije bila nikakva prepreka s obzirom na to da iza svake uspješne žene stoji mater koja joj čuva dicu... Hvala mojoj mami Josipi na požrtvovnosti i vjeri da je to što radim skroz ok, a radila sam cirkus.
S 29 godina se dogodio drugi moj sudbonosni susret iz područja cirkusa, a to je susret s francusko-američkom klaunesom Lee Delong, čiju sam klaunsku radionicu u Mostaru upisala s namjerom da poboljšam svoje izvedbeno umijeće na polju klaunske umjetnosti, smatrajući klauna, kao i vjerojatno 99 posto Hrvata, likom iz cirkusa koji je jako šaren, zabavan i ima neku začudnu tjelesnu vještinu.
Koliko sam u krivu bila da se samo o tome radi dokazuje činjenica da se moj profesionalni život od onda usmjerio upravo prema prakticiranju i istraživanju kazališnog klauna. Za mene je to najdivnija izvedbena umjetnost na cijelom svijetu, a u sferi komedije i najpravednija. Tu se izvođač smije sam sebi i dopušta publici da se upravo njemu/njoj smije. Ne radi se tu o karakternim i tjelesnim manama, neuspjesima i unutarnjim previranjima neke treće osobe koja je izvan mjesta gdje se izvođač susreće s publikom. Upravo suprotno, onaj koji sve to javno obznanjuje i ne skriva, klaun, unatoč tome što živimo u svijetu gdje se teži savršenosti i uspješnosti na svakom koraku, unatoč tome što živimo u svijetu gdje je imperativ sreća, bez obzira na to kako se stvarno osjećamo, klaun je, ili bi trebao biti, osoba koja može priznati da nije niti savršena niti bezgrešna, da je propitivanje granica ok, da nije nužno hodati od točke A do točke B najkraćim putem, već je sasvim legitimno, pače i poželjno, vrludati u potrazi za ciljem. A sve to uz otvoreno pokazivanje emocije, koja god ona bila...
Klaun je također umjetnost koju bismo mogli smjestiti u sferu performance arta jer svaki klaun svoje točke i predstave gradi iz svog osobnog životnog iskustva, iz svojih mana, izvodi ih javno pred publikom umjesto da skriva, otvoreno izlaže sam svoje prljavo rublje. U svemu tome ga štiti njegov klaunski nos, koji može biti vidljiv, ili nevidljiv, skriven, ali prisutan. Publika u klaunskim predstavama pronalazi dijelove vlastitog života, vlastitih grešaka i nesavršenosti i kad se smiju klaunu, često se, ustvari, smiju sebi.
Nakon otkrića klaunske umjetnosti, većinu sam svog profesionalnog vremena usmjerila razvijajući se kao klaunesa i ne prestajem i sada nakon petnaest godina. U međuvremenu sam pohađala niz radionica kazališnog klauna po cijelom svijetu, organizirala sam i niz klaunskih majstorskih radionica u Hrvatskoj i kroz svoju je klaunsku platformu Triko otvorio mnogim profesionalnim izvedbenim umjetnicima vrata klaunske umjetnosti. Osobno sam htjela klaunu pristupiti i iz teoretske perspektive, htjela sam pisati o klaunu, tako da sam 2022. godine doktorirala na Sveučilištu u Zadru s temom Kazališni klaun: Performativnost komičnog.
Kroz zadnjih petnaestak godina producirali smo i niz klaunskih predstava, od monodrama do ansambl predstava koje se oslanjaju na estetiku kazališnog klauna. Radili sa svjetski poznatim režiserima u klaunskom svijetu kao što su Lee Delong, David Shiner, Jango Edwards...
A možda sam osobno najponosnija na svoju monodramu Palunkova žena. Nju sam stvarala s dramaturginjom Marijom Antić. Njezina je ideja bila da uprizorimo upravo tekst Ivane Brlić Mažuranić. Dugo smo razmišljale kako prići tekstu i uprizoriti ga i onda se odjednom ideja vratila na mene samu, na mene Ivu, i na poveznice koje ja kao izvođačica imam s tim karakterom. Radi se tu o ženi koja je žrtvovala svoju umjetnost kako bi zasnovala obitelj, obitelj koja nestaje i žena ostaje sama. Srećom, ja nisam žrtvovala svoju profesiju radi obitelji, ali svakako je bilo izazovno balansirati između obiteljskih obaveza jer osim dvoje tinejdžera imam i petogodišnjeg sina, ali kolike su žene morale učiniti upravo to, i na kraju su ostale same. Često mi nakon predstave prilaze žene starije dobi i kažu mi da je njihova životna priča ista, da su se prepoznale, i to me veseli. Prilaze ponekad i muškarci i kažu da će pokušati biti obzirniji prema svojim ženama i preuzeti dio tereta. Predstava je neverbalna, tako da sam je izvodila i izvan Hrvatske, a u Rumi (Srbija) i Sharm el Sheiku (Egipat) osvojila sam nagrade za najbolju glumicu i jednu nagradu za najbolju predstavu po izboru publike. Takva priznanja mi puno znače i daju vjetar u leđa.
Jedan od naših najvećih i u svijetu najprepoznatljivijih projekata je svakako ZAGREB CLOWN FESTIVAL koji smo pokrenuli 2020. godine i to baš prigodno početkom ožujka. Prvi pokušaj bio je fijasko s obzirom na to da nas je korona ubrzo prekinula. Ipak već tada prve godine bio je s nama legendarni američki klaun John Towsen, teoretičar i doktor znanosti. Iako su odigrane samo dvije predstave, znali smo da moramo nastaviti, tako da se već petu godinu zaredom trudimo biti sve angažiraniji, dovoditi najrenomiranije klaunske umjetnike iz cijelog svijeta i pobrinuti se da se u Zagrebu svi osjećaju dobro. Polaznici radionica većinom su stranici, a naša je sreća što je festivalski tim na dobrom glasu kao gostoljubiv i zbog toga nam se ljudi vraćaju iz godine u godinu. I publika to cijeni sve više jer ovakav tip kazališta rijetko imaju prilike vidjeti u nas. Život klaunese je sigurno zanimljiv, ali i pun odricanja, ludosti, očaja, veselja, suza i emocija. To je život u trenutku!
I sada pišem ovaj tekst i mislim si, koliko će čitatelji, pomisliti da je meni godina, jer ovo sve zvuči da je iz stoljeća sedmog... Skoro su mi 44 i veselim se daljnjem istraživanju, učenju, izvođenju i življenju klauna!