Kako šesnaestogodišnji Beograđanin Jovan Ginić već više od deset godina trenira vaterpolo, mnogi bi očekivali da će zapeti za oko nekom skautu, no njemu je sport donio - prvu filmsku ulogu. Nakon što u školama i kazalištima diljem zemlje nije uspijevao pronaći idealnog tinejdžera za glavnu ulogu u filmu "Lost Country" - a susreo se s gotovo 1500 kandidata - redatelj Vladimir Perišić došao je u klub Crvena zvezda, jer su u scenariju bile i scene vaterpola.
"Bio sam na treningu s prijateljem Miodragom kad je došao Vlada i pitao želi li netko glumiti u filmu. Tada nismo mnogo znali o čemu se radi, ali smo se iz radoznalosti prijavili i zajedno otišli na prvi casting. Castinzi su mi bili prvi kontakt s glumom i uživao sam ići na njih. Svidio mi se Vladin način rada", govori Jovan, učenik XIV. beogradske gimnazije, koji u filmu "Lost Country", čiji je koproducent i Hrvatska, tumači kompleksan lik gimnazijalca Stefana u Srbiji 90-ih. Dok, naime, njegovi prijatelji prosvjeduju protiv tadašnjeg režima, Stefan se suočava s činjenicom da mu je majka glasnogovornica vlade Slobodana Miloševića. Film, koji se prikazuje i u hrvatskim kinima, sniman je dva i pol mjeseca, uglavnom u beogradskoj četvrti Vračar.
"Bilo je naporno, ali kako nisam znao završetak filma, vukla me želja da dođemo do kraja. Iskusniji glumci poput Jasne Đuričić, Borisa Isakovića, Duška Valentića, Marije Škaričić, Pavla Čemerikića i ostatak ekipe davali su mi korisne savjete kako da ostanem opušten, pribran i bez treme. Tekst nisam učio jer nije bilo scenarija kako ne bih znao radnju i kraj filma", kaže Jovan, koji je zbog svog novootkrivenog talenta osvojio dva prestižna priznanja. Na Tjednu kritike u Cannesu ovjenčan je nagradom Zaklade Louis Roederer za zvijezdu u usponu, a na SFF-u je dobio Počasno Srce Sarajeva kao najbolji glumac.
"Primiti nagrade na takvim festivalima za mene je velika čast, pogotovo zato što je ovo moj prvi film i prvi kontakt s glumom. Nisam vjerovao da put do velikog Cannesa može biti tako mali", ističe Jovan, dodajući kako se nakon svega vratio školskim obavezama i vaterpolu, koji i dalje voli i trenira. No, kako mu je snimanje filma bilo veliko životno iskustvo, nešto što je na njega itekako utjecalo, nije isključeno da će se i time nastaviti baviti.
"To definitivno ostaje velika opcija. Dokazao sam sebi da mogu izgurati neke stvari do kraja i na to sam vrlo ponosan", zaključuje Jovan Ginić.