Povodom današnjeg nastupa na 71. Zagrebačkom festivalu, razgovarali smo s pjevačem kojeg uz njegov fenomenalan glas, već dugo prati "dobar glas" - da je predan, posvećen i talentiran. Uvjerite se sami....
I dalje mu je uz sve velikane koje je izveo, najteže i najhrabrije, dakako, izvoditi svoje autorske pjesme. Najzahtjevnije mu je u životu bilo pjevati kada bi pomislio da ga slušaju neki velikani koje intimno cijeni. Gabi Novak ga je jednom posebno pohvalila, a taj mu je susret bio posebno važan jer negdje u sebi nije mislio da će biti moguć. Sigurnost u sebe kao izvođača osjeća kroz protok vremena, i kroz kontinuitet rada.
Pravo vrijeme je za njega uvijek bilo jučer, a ono je ujedno i glavno pogonsko gorivo. Svaki petak nastupa u Gradskoj kavani u Zagrebu, a ovaj će iznimno nastupiti na 71. Zagrebačkom Festivalu. Uvjeren je da je lako stvarati ako si altruist i ako si iskren prema sebi i drugima. On je Josip Palameta, mladi pjevač pred kojim je, čini se, blistava karijera. Njegov smo šarm otkrili prije par godina u showu The Voice, kroz njegove samostalne singlove, a ovu srijedu i na Glorijinom 30. rođendanu gdje je nastupao samostalno, interpretirajući velike pop hitove. Ujedno, pjevao je bok uz bok s Ninom i Vannom, što za mladog izvođača je čast i hrabar iskorak.
Zatekli smo ga dan prije samog nastupa s pitanjem „Josipe, gdje si sada?”, znajući da je u velikoj gužvi.
- U Zagrebu sam i radim svoju autorsku glazbu. Otkad smo iz Mostara došli u Zagreb, puno smo rudarili. Obišli smo sve - od birtija, kavana do pubova, jer smo se odlučili baviti samo glazbom. Moja ekipa s kojom sam došao iz Mostara su redom odlični glazbenici koji već sviraju s mnogim izvođačima i odlično su se, kako se u narodu kaže "snašli".
Početak, kao i svaki početak, imao je elemente očekivane konfuzije?
- Na samom početku preseljenja u Zagreb sam filtrirajući dojmove i iskustva pomalo zastao s pisanjem. Odnosno, pisao sam, ali nisam objavljivao. U zadnjih godinu dana smo posložili stvari, dobili smo lijepe prilike od dobrih ljudi i krenuo sam objavljivati svoj autorski materijal koji ću objaviti na albumu koji planiram za jesen. Prošle godine sam objavio četiri singla, dobio sam nagradu i od Turkija s Hrvatskog radija. Sada nastupam i na 71. Zagrebačkom Festivalu s pjesmom "Malena".
Tematski okvir debitantskog nastupa na 71. Zagrebačkom festivalu je?
- Priča pjesme je uvjetno rečeno, malo mračnija, ali mislim da je jako lijepa. Svi koji su je čuli, imaju dobre reakcije.
Nekoliko je preduvjeta moralo biti zadovoljeno u bavljenju ovim prekarnim, ali duboko ispunjavajućim poslom....
- U odluci bavljenja ovim poslom je kao i u svakoj drugoj karijeri puno zahtjeva koje valja ispuniti. Moraš prihvatiti sebe, svoj rast, svoje promijene. Valja pronaći nišu u kojoj si dobar i koja te ispunjava. Dobro je i ne dati frustraciji mjesta jer je svaki korak u ovoj brzini posla, prilika za frustraciju. Važno je, čini mi se, kao i u svemu "uzemljiti se".
Od malena ste u "svijetu" glazbe?
- Imam sreću da sam u svijet glazbe ušao kao klinac jer su u mojoj obitelji svi na određeni način, u glazbi. Svi smo je shvaćali kao sporednu stvar u životu, što znači da u njoj nismo gledali ništa nego li njezinu ljepotu. U mom je slučaju život od glazbe sve bolji i bolji. To valjda znači da radimo sve kako treba.
Zamalo ste postali logoped? Ali....
- Logopedija je upala slučajno. Nisam znao što želim studirati jer sam paralelno išao u glazbenu školu i gimnaziju. Nisam znao hoću li na Akademiju jer sam već u srednjoj školi imao solidne uspjehe u glazbi, bio sam čak i Federalni prvak u pjevanju, međutim postojao je strah u meni da će me to studiranje ograničiti u mojim umjetničkim bavljenjima, što sada vidim da nije istina. U to je vrijeme zagrebački Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet otvorio svoju podružnicu u Mostaru i ja sam shvatio da se s logopedijom puno toga može naučiti te sam povezao svoje glazbene interese s tim studijem. Prve dvije godine sam sa svojim bendom radio na razvoju i učenju kroz nešto kompleksnije glazbene žanrove. Sve je to funkcioniralo, ali kao da se nije razvijalo. Sjećam se kada je krenula emisija „A strana” na HRT-u sam znao zamišljati i sanjati kako izgleda ta scena. Zamišljao sam s kim pjevam, tko svira...Danas je za takvu vrst maštanja suvremen naziv - manifestiranje. U tom je trenutku izašla audicija za Voice, a ja studiram i radim. Nemam doslovno slobodan sat. Živim u Mostaru, 500 km dalje od Zagreba. S obzirom na to da sam uvijek bio na sto strana, odlučio sam i dalje biti na 100 strana. Jedna je stvar vodila drugoj, i evo – danas živim u Zagrebu, bavim se isključivo glazbom i to je to!
Kada biste trebali opisati svoj žanr, rekli biste?
- U globalu je to dobro aranžirani pop. A tematski je okvir najčešće ljubav. Inspiracija je dugo vremena bila navezana na Stinga, Wondera, Queen, Olivera, Kemala Montena. Ali, na kraju krajeva – tko zna kako nastaje pjesma i kome je uopće posvećena? Stvaranje za mene je u nekoj mjeri afektivna stvar, u isto vrijeme pišem pjesmu i komponiram.
Publika je?
- Publika u izboru stvari dolazi na zadnje mjesto. Umjetnik i autorski tim moraju biti prvi zadovoljni s radom koji su napravile. Naime, ako nama nije dobro, publici sigurno neće biti dobro. Vodim se tom mišlju u svemu, u običnim svirkama, live nastupima, u komunikaciji, interakciji kojoj je namjera da dam nešto svoje. Publika je nemilosrdna, a mi smo zabavljači, iako kod nas taj termin nije zaživio kao što živi entertainer u zapadnim kulturama. Mi smo tu da izrazimo i ostvarimo neke emocije i mi ih moramo okupirati. Ljudi su sa svojim emocijama nerijetko nemilosrdni. Brzo kritiziraju, i brzo nagrade. Prosječan je ukus nepogrješiv. Osobno, znam kada je nešto dobro i iz toga ponajviše učim. Radom i kvalitetnom pripremom dođemo do nivoa u kojemu znamo da smo napravili dobru stvar.
Sreća se skrila...
- Najsretniji sam kada izvodim svoje stvari i kada to netko zapravo posluša. Neovisno o tome jesu li je zavoljeli ili ne. Čak i novac može biti najbolji na svijetu, ali ako se ja ne osjećam ugodno s tim što sam napravio, decimala mi nije bitna. Što se tiče novca, kako je jedan genijalan gitarist, Dino Šukalo, rekao – uvijek sam volio da ga imam nego da nemam.