Osnivač francuskog modnog carstva - o kojem je snimljena serija "The New Look" - stvarao je u doba teških ratnih okolnosti, uz Coco Chanel kao najveću rivalku, a važne odluke donosio je tek nakon konzultacija s tajnovitom proročicom Madame Delahaye.
"U njegovoj odjeći žene izgledaju kao cvijet koji izrasta iz pepela" - opisao je netko daleke 1947. prvu reviju Christiana Diora, francuskog dizajnera koji je u svom pariškom atelijeru na aveniji Montaigne nepovratno promijenio svijet mode. Tijekom sljedećih deset godina stvorio je modno carstvo koje se protezalo na pet kontinenata. Bilo je to razdoblje obnove nakon Drugog svjetskog rata iz kojeg su Sjedinjene Američke Države izašle kao svjetska sila, a New York postao najveće društveno, kulturno i umjetničko središte - no ne i modno. Upravo zahvaljujući Dioru njegovim suvremenicima, poput Coco Chanel te nasljednicima kao što su Pierre Cardin i Yves Saint Laurent, Pariz je bio i ostao najveće svjetsko modno središte.
To uzbudljivo razdoblje prikazano je u novoj britanskoj televizijskoj seriji od deset epizoda, koja se pod nazivom "The New Look" može gledati na streaming servisu Apple TV+. Glavni je junak, naravno, Christian Dior, kojeg glumi Ben Mendelsohn, Juliette Binoche je utjelovila lik njegove rivalke Coco Chanel, a Maisie Williams, koja se proslavila kao Arya Stark u seriji "Game of Thrones", u njoj se pojavljuje u ulozi Catherine Dior, sestre glavnog junaka koja je imala veliku ulogu u njegovom životu.
"Želio sam da žene izgledaju ženstveno, a ne kao Amazonke", kazao je Ben Mendelsohn kao Dior u prvoj epizodi "The New Looka", objašnjavajući kako je nastala njegova čuvena prva kolekcija. Diorove kreacije imale su zaobljena ramena, bile su jako strukirane, a široke u bokovima. Na njih je trošio metre i metre tada teško dostupnih i skupih tkanina, prizivajući modnu raskoš prohujalih vremena, gotovo zaboravljenu prethodnog desetljeća.
Ne samo zbog rata i neimaštine zbog koje su se preferirali strogi, ekonomičniji krojevi, nego i zbog predratne modne revolucije Coco Chanel koja je svojim kreacijama, elegantnim, ali istodobno praktičnim i funkcionalnim, oslobodila žene nametnutih stega uskog struka, korzeta i ostalih detalja koje su ih pretvarale u lutke po muškom ukusu.
Nakon Drugog svjetskog rata ljudima je bilo dosta štednje, sivila i strogoće pa je Dior postigao munjeviti uspjeh svojom revijom, kojoj su prisustvovali najpoznatiji svjetski modni novinari. I to ne samo oni nego i fotografi, pa čak i filmski snimatelj - što je tada bilo gotovo jednako revolucionarno kao i Diorova moda. Zato i danas možemo vidjeti snimke na kojima njegove manekenke dolaze iz prizemlja atelijera do salona na prvom katu, prolazeći pritom stubištem čije zidove radnici boje jer atelijer još nije bio do kraja uređen.
Carmel Snow, tadašnja urednica magazina Harper‘s Bazaar, nazvala je novu modu "New Look", a izraz se odmah uvriježio. I to u tolikoj mjeri da je samo osam mjeseci kasnije čak i Duke Ellington, vođa tada jednog od najpopularnijih jazz orkestara, na svom godišnjem koncertu u prosincu u njujorškom Carnegie Hallu, predstavio novu skladbu nazvanu po Dioru - "New Look".
Bilo je, doduše, i onih kojima se taj novi stil nije sviđao, a najglasnija je Diorova protivnica bila Coco Chanel. "Izgledaju smiješno u odjeći koju je dizajnirao muškarac, i to muškarac koji ne poznaje žene, koji nikada nije bio sa ženom, ali zato mašta da bude žena", komentirala je.
Ne zna se je li Dior zaista maštao o tome da bude žena jer je svoj privatni život brižljivo tajio, strahujući da će mu javnost zamjeriti što je homoseksualac, mada su svi, osim valjda njegovih roditelja, znali da nikada u životu - tu je Chanel bila u pravu - nije bio sa ženom.
Rođen je u normandijskom mjestašcu Granville, nedaleko od Mont Saint-Michelea, u kojem su njegovi roditelji kupili staru ladanjsku vilu. Dior je ondje proveo gotovo cijelo djetinjstvo. Njegov otac Maurice bio je uspješni industrijalac, vlasnik nekoliko tvornica umjetnog gnojiva, a majka Madeleine, rođena Martin, bila je poznata po svom nepogrešivom ukusu, po raskošnim zabavama na kojima su je svi hvalili kao savršenu domaćicu i po tome što je uspjela uzgojiti cvijeće na oštroj, hladnoj i vlažnoj normandijskoj klimi.
Njihova vila Les Rhumbs, ruža vjetrova na francuskom, bila je, naime, sagrađena na stijeni iznad Atlantika i zato izložena oceanskim vjetrovima, pa je gospođa Dior imala mnogo posla u svojim vrtovima, a u tom poslu najboljeg pomagača imala je u sinu Christianu, koji je uživao cijele dane provoditi među cvijećem.
"Imam čudesno nježna sjećanja na moj dom iz djetinjstva. Čak bih se usudio reći da moj život i stil gotovo sve duguju tom mjestu i arhitekturi", rekao je jednom. I zaista, upravo su boje koje je često upotrebljavao u svojim kreacijama, siva i nježnoružičasta, asocirale na slične nijanse šljunka koji je njegova majka koristila da njime uredi staze u vrtu.
Roditelji su htjeli da im sin ode u diplomaciju - stric mu je bio političar i sigurno bi mu mogao pomoći u tome - no kad su shvatili da njega zanimaju druge stvari, nisu mu pravili probleme. U to se doba obitelj već bila preselila u Pariz, no na veliko veselje maloga Christiana, zadržali su Les Rhumbs kao ladanjsku rezidenciju.
Njega su pak najviše zanimali umjetnost i moda, a kako je lijepo crtao, počeo je skicirati žensku odjeću, osobito onakvu kakvu je voljela njegova majka. Neko je vrijeme čak i prodavao svoje skice, onda je, nakon završene škole, 1928. otvorio s prijateljem malu galeriju u kojoj je prodavao djela modernih umjetnika, primjerice Picassa. Posao mu nije išao sjajno, pa ju je zatvorio tri godine poslije, nakon što je njegovom mlađem bratu Bernardu dijagnosticiran teški neurološki poremećaj, što je bio bolan udarac za njegovu emocionalno krhku majku koja je umrla 1931., u dobi od 52 godine.
Obitelj je uz to doživjela još jedan udarac - zbog velike ekonomske krize otac je bankrotirao i morao prodati Les Rhumbs, kao i kuću u Parizu, te se s kćeri Catherine preselio u provinciju jer je život tamo bio jeftiniji. Kupio je malu farmu u provansalskom mjestašcu Callian, dok je Christian ostao u Parizu. Da bi preživio, ponovno je počeo prodavati modne skice, a 1937. ih je zapazio modni dizajner Robert Piguet i angažirao ga za svoje tri kolekcije. "Robert me naučio da je jednostavnost vrlina kojom se postiže prava elegancija", kazao je poslije Dior.
S njim je tada radio još jedan mladi dizajner, Pierre Balmain, koji će 1960. postati kreativni direktor Diorove kuće, no obojici je rat prekinuo obećavajuću karijeru. Dior je mobiliziran 1939. i u vojsci je ostao do 1941., kada je njegovu domovinu okupirala Njemačka. Nacističke glavešine kanile su da Berlin u svemu postane središte njihovog carstva i od njega stvoriti i svjetski relevantni modni centar, no na kraju su ipak ostavili Francuzima njihovu modu - ali pod strogim uvjetima.
Ona se više nije smjela fotografirati (i na taj način reklamirati) niti izvoziti iz Francuske, pa su modni dizajneri - uključujući i tek demobiliziranog Christiana Diora, kojeg je 1942., opet zajedno s Balmainom, angažirao već etablirani Lucien Lelong - bili ograničeni na domaće, osiromašeno tržište. Coco Chanel, koja je zatvorila svoj modni atelijer, poslije je tvrdila da je Dior radio za žene i ljubavnice nacističkih glavešina, a to je bilo točno - ali drukčije ni nisu mogli djelovati.
U okupiranoj Francuskoj nitko drugi, osim možda domaćih izdajnika, nije ni mogao kupovati visoku modu. S druge strane, ni uloga Coco Chanel u ratu nije baš bila moralno besprijekorna. Ona je, istina, prestala raditi, pa se preselila u hotel Ritz, u kojem su živjele one iste nacističke glavešine za čije su žene i ljubavnice kreirali Lelong, Dior i drugi, a uz to se s njima i družila i, navodno, i na druge načine koristila novu vlast. Primjerice, da na suvlasnika svoje modne kuće primijeni nove arijevske zakone i izbaci ga iz nje jer je on bio Židov. To joj, doduše, nije uspjelo jer je ovaj na vrijeme prodao svoj udio poduzetniku besprijekorno arijevskog podrijetla.
Ratne godine bile su iznimno traumatične za Diora i njegovu obitelj. Njegova voljena sestra Catherine pristupila je pokretu otpora 1941. i ponekad organizirala sastanke sa suborcima u stanu svoga brata. Dugo je izmicala nacistima, sve do 1944. Uhićena je u Parizu, danima su je mučili da oda svoje kontakte, ali ona im ništa nije rekla. Gestapo ju je poslije poslao u koncentracijski logor u Njemačkoj, pa na prisilni rad u tvornicu oružja, a kad su se saveznici počeli približavati, nacisti su sve logoraše poslali na dugi marš smrti prema unutrašnjosti zemlje. Nekim je čudom uspjela pobjeći i nakon oslobođenja se vratiti u Pariz, toliko iscrpljena i mršava da je brat nije prepoznao. Uspjela se oporaviti, ali su posljedice ostale - nikada nije mogla imati djecu.
Nakon oslobođenja Dior je upoznao poduzetnika Marcela Boussaca, koji ga je htio financirati ako pristane raditi kao dizajner za modnu kuću Philippe et Gaston. Odbio je jer je htio krenuti vlastitim putem, a Boussac je shvatio da bi to mogla biti dobra prilika. Dior je uz njegov kapital od oko šest milijuna franaka 16. prosinca 1946. osnovao Maison Dior, s ukupno 80 zaposlenih, među kojima je bio i njegov stari kolega Pierre Cardin. U veljači 1947. održao je prvu reviju, s 90 kreacija koje je nosilo šest manekenki - i New Look je bio rođen.
Njegove modele ubrzo su počele nositi holivudske zvijezde Marlene Dietrich i Rita Hayworth, a britanska princeza Margaret proslavila je 21. rođendan u raskošnoj haljini koja se prije nekoliko godina mogla vidjeti na izložbi "Dior: Dizajner snova" u londonskom Muzeju Viktorije i Alberta. Za druge članice britanske kraljevske kuće Dior je priređivao i privatne revije na kojima im je pokazivao nove kreacije. Ponukan tim uspjehom, već iste godine pokrenuo je i liniju parfema - prvi je po svojoj sestri nazvao Miss Dior - a onda i modnih dodataka, šalova, rukavica...
Ubrzo je postao zvijezda i u Americi, gdje je dobio modnog Oscara koji mu je dodijelila robna kuća Neiman Marcus, pa je otišao na veliku turneju na kojoj je svoje modele predstavio u Los Angelesu, San Franciscu, Chicagu i New Yorku, gdje je otvorio i svoj dućan. Sljedećih nekoliko godina proširio se na pet kontinenata i iz svog središta na aveniji Montaigne, gdje je osim kuće na broju 30 kupio i nekoliko okolnih zgrada, stalno dizajnirao nove kolekcije te postao sinonim nove, raskošne i elegantne francuske mode.
Iako je imao cijeli svijet pod svojim nogama, nije se tako i osjećao. Oduvijek nesiguran u svoju vrijednost, zbog čega je stalno tražio savjete proročica, uz to praznovjeran, sramežljiv i s osjećajem krivnje zbog toga što su ga privlačili muškarci, Dior je utjehu nalazio u - hrani.
I nakon dva srčana udara, od kojih je prvi preživio 1947., uzrokovan velikim dijelom i stresom, Dior nije promijenio svoje prehrambene navike niti se potrudio živjeti zdravo. Dapače, hrana je postala njegova druga strast. Prijatelj je jednom opisao kako je na večeri kod njega pojeo pet jela, drugi se prisjetio da su se poslije bogate večere u New Yorku otišli prošetati do Times Squarea, gdje je Dior strpao u sebe još pet hot dogova.
Ujutro bi prvo doručkovao u krevetu, potom još jednom kad bi se spustio u blagovaonicu kako bi se sa svojom proročicom dogovorio za jelovnik za taj dan. Jedno vrijeme se čak zanosio da će, ako mu propadne modna karijera, započeti drugu, kao chef. To se nikada nije dogodilo, ali su poslije njegove smrti suradnici objavili recepte za njegova omiljena jela - a među njima su, primjerice, jegulja i pastrva kuhane u Dom Perignonu, foie gras i kamenice.
U to je doba već vikende i praznike provodio u dvorcu La Colle Noire u blizini Montaurouxu u Provansi, nedaleko od farme svoga oca Mauricea, koji je umro 1946., a da nije doživio sinov uspjeh. Christian Dior onamo je od 1950. najčešće dolazio sa svojim muškim prijateljima, a nekad i sa svojom desnom rukom, kako je nazivao Raymonde Zehnacker, ženu koja je vodila poslove njegove modne kuće.
Bila mu tajnica, prijateljica i osoba od najvećeg povjerenja. I ona ga je, kao i njegova proročica, madame Delahaye, odgovarala od namjere da u listopadu 1957. ode na odmor u terme Montecatini u Toskani sa svojim ljubavnikom Jacquesom Benitom, glumcem i pjevačem sjevernoafričkih korijena, koji je nastupao pod umjetničkim imenom Tony Sandro.
Umjesto toga, sjeo je u noćni vlak iz Pariza za Italiju i tijekom vožnje negdje kod Lyona naručio obilnu večeru. U termama je odsjeo u hotelu Pace, omiljenom odredištu skladatelja Giuseppea Verdija, Clarka Gablea i Grace Kelly, danju šetao, a večeri kratio igrajući kanastu. Malo prije ponoći 24. listopada mu je pozlilo, a kad je liječnik došao, mogao je samo konstatirati da je slavni dizajner umro od srčanog udara, u dobi od 52 godine. Tijelo mu je prevezeno u Pariz, gdje mu je priređen spektakularni ispraćaj, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Callianu.
U kući Dior prvo ga je naslijedio mladi Yves Saint Laurent, potom su se izredali i drugi dizajneri, a od 2016. na toj je funkciji Maria Grazia Chiuri. Vrijednost Maison Diora prema posljednjim podacima procijenjena je na oko 790 milijuna eura. Njen osnivač vjerojatno bi bio zadovoljan.