Ne znam ima li baš apsolutno sretnih ljudi na svijetu, ali znam da ima onih koji svoj život znaju urediti – po svojoj mjeri i ukusu, koji znaju što od njega žele i sve čine da ga tako i žive. Takve malo što može iznenaditi, ali ako im se ipak nešto desi, neće se izgubiti jer neće – malaksati. Imaju i ti kriza, ali nikad neće pasti u takvu depresiju da bi bili i ostali izgubljeni. Da pišem o tima, hrabrima, koji prkose čak i nedaćama, ponukao me slučaj, nazovimo ga Martin, koji je imao sve – od bogate sportske karijere, potom još uspješnije trenerske, do predivne žene i djeteta. I, dabome, novca o kojem su obični smrtnici mogli tek sanjati. I onda kad je već mislio da “gospodari i srećom, da mu ne može nitko ništa”, doživio je šok. Žena mu je oboljela, nije joj bilo dugog života, a on je bio planirao polako se povući i konačno se posvetiti samo njoj. Ali nije to stigao. Umrla je nakon svih mogućih pokušaja liječenja gdje se nije štedjelo ni na čemu.
Kad je ostao sam, znatiželjnici su se pitali kako će taj dalje. Neki su se bojali da će se predati, da mu čak ni život više neće imati smisla, a neki su se bojali i onog najgoreg.
Volio je svoju ženu, nije čak ni imao “bračnih izleta”, a karijera nije više bila ono što bi ga moglo do kraja ispuniti. I kad su to žene oko njega shvatile, počeo je “lov na nj”. Ishod je bio neizvjestan. I kad se već činilo da ga je jedna uspjela “zauzdati”, on je skinuo “ular” s vrata. Uzeo je i opet svoj život u svoje ruke. Sve što je imao, svu imovinu, prepisao je na sina želeći, očito, poručiti onima koje k njemu privlači novac, da ga više nema. Doduše imao je veliku mirovinu i krenuo je dalje. Sam, ali ne i osamljen.
Znao bi u rijetkim trenucima reći, ali samo kad bi bio isprovociran, da nema one koje bi mogla zamijeniti njegovu ženu, ali da se ne odriče – života. Samo će ga preusmjeriti na drugi kolosijek. Našao je neki drugi sadržaj u onom dijelu koji mu je još preostao, ali bez obzira na to što mu se čovjek može i diviti, meni se čini da je to glupo.
Možda se i ne mora baš ženiti, ali kakav je to život koji živi ipak sam. Jer, lako je po danu, ali kako se osjeća kad se na večer vrati u praznu kuću. Jest da više nije u cvijetu mladosti, jest da su mu i seksualne potrebe smanjene, ali umjesto da traži onu koja će ih poticati, on se miri s nečim s čime ne bi trebao. Vjerojatno ima u njegovom novom životu i nekih nedoumica, pa i tajni, i premda on ne jadikuje i naoko izgleda i dalje – čovjekom koji čvrsto drži svoj život u svojim rukama – ja baš nisam sigurna da je do kraja tako. Zapravo ipak očekujem vijest kako je “uhvaćen”. Jer, ima i “uhvaćenih” sretnih. No, njegov se život ne može usporediti s Markovim, uspješnikom, ali malo prebahatim. Kad mu je žena umrla, doslovce je “poludio”. Kako se uspinjao na ljestvici poslovnog uspjeha, tako se sad htio prikazati kao mačor, što se i meni činilo – glupim. Vjerojatno iskompleksiran prevelikom vjernošću za koju je mislio da je nužna i za poslovni uspjeh, sad je htio “nadoknaditi izgubljeno”.
I ne zna se koja sve nije prošla kroz njegov krevet, ali, nasreću, kad mu je i vlastita kći prigovorila da se sabere, da ne treba ostati sam, ali da “izbor ipak bude razborit”, primirio se uz onu uz koju da nije bilo kćeri, teško da bi. Ozbiljnu profesoricu, neudanu, koja je pokušala ne zamijeniti mu prvu ženu, nego biti ono što mu u tom momentu treba – i ljubavnica, i prijateljica, pa i psihologinja, dok se ne smiri.
Za nju je smirenje bilo ne zaborav što je imao, nego građenje nečega novoga što će ih oboje ako ne do kraja usrećiti, a ono život učiniti – normalnim. Poslije sam čula da je, iako već u pristojnim godinama, sve činio kako bi s njom imao dijete, a bio i silno tužan kad je shvatio da ona ne može roditi.
Ne znam u koju kategoriju strpati Marka, ali sigurno ne u one koji se ipak do kraja prepuštaju i odustaju od onoga ljudskoga u životu. Neki još postavljaju dilemu, iako je tih malo, treba li se muškarac poslije smrti žene ponovno oženiti. I je li to smiju i mogu samo oni mlađi ili je to “dopušteno” i onim starijima. Mislim da se i trebaju, pa čak i moraju. Nitko normalan ne može sam, a isprike kako to ne bi imalo smisla, jer su tu djeca u pitanju, su bezrazložne. Dean je ostao udovcem s dvoje djece u tinejdžerskoj dobi. Brak mu baš nije bio za “oglede”, ali bilo je sigurno jedno – nikad ne bi posezao za rastavom. Obožavao je djecu. I kad je u silesiji žena koje su mu se nametale poslije ženine smrti odabrao Sofiju, mnogi su se čudili. Bila je lijepa, možda je malo i previše davala na svoj izgled, ali svi oni dušobrižnici koji su se pitali hoće li ta biti sposobna biti majkom njegovoj djeci, zaboravili su jedno – on nije tražio majku djeci, on je tražio i našao ljubav. A gdje ona caruje, lakše se i mir nalazi. Dabome, i za nj treba snage i umijeća.
Djeci nije bilo pravo što se ženi, ali on je imao snage i s njima izići na kraj. Vrlo pošteno im je rekao da voli Sofiju, ali da njih obožava. Da će ih voljeti i štititi dok god bude živ, a od njih traži samo jedno – da je prihvate kao njegovu ženu s kojom misli provesti ostatak života. Nije u toj kući dugo bilo idilično stanje, ali kako je vrijeme odmicalo, tako se ono normaliziralo. I kad su se djeca otputila na studij u drugi grad, najprije su rijetko dolazila doma, ali poslije su sve češće kucala na očeva vrata.
Dean je znao upravljati svojim životom, znao je sve staviti na svoje mjesto. Djeca su shvatila, iako im je za to trebalo vremena, da i on ima pravo na život, ali da ničim ni u jednom času nije ugrozio ni njihov.
Ovo su tri različite priče o trojici različitih muškaraca. Ja bih rekla uspješnih, koji su se u jednom času našli na životnoj prekretnici i mogli su sasvim posustati, ali i nisu. Nisu, doduše, našli, možda, ono što su tražili, ali znali su što činiti sa sobom i svojim životom.
Kažu da je muškarcima teže kad ostanu sami, da nema onoga koji živi sretno ako se odluči na život samotnjaka. No, izbor je ipak njihov i samim tim što ne kukaju, što nastavljaju ondje gdje bi drugi stali, treba im se diviti. Jer, svjedoci smo mnogih posrtaja i strahota u koje upadaju oni koji se odjednom nađu na “brisanom prostoru” sami, dotad uglavnom pod silnom potporom žena.
Ne treba zaboraviti uzrečicu – da iza svakog uspješnog muškarca stoji pametna žena. Kad su me znali pitati, svejedno muškarci ili žene, trebaju li se poslije smrti bračnog partnera ponovno vezati, moj odgovor je uvijek bio – svakako. Ali, ako baš ne žele, tko zna zbog čega sve ne, pred oltar, dovoljna je i neka čvrsta veza koja čovjeka čini – čovjekom. Jer, ponovit ću ono što stalno ističem – život udvoje kazuje da “imamo posla” s normalnim ljudima. Bez uvrede bilo kome.