Bila je ovo burna godina za Stanu Katić, 30-godišnju glumicu rođenu u Kanadi, odraslu u SAD-u, koja je svojim hrvatskim srcem hrabro prokrčila put prema Hollywoodu. Stanini roditelji emigrirali su u Kanadu prije njezina rođenja, nastojeći stvoriti bolji život za sebe i djecu, kojoj nisu dopustili da zaborave svoje korijene. Pričali su im o zemlji iz koje su došli, učili ih hrvatski jezik. Stana Katić zaljubila se u kazalište još kao dijete, a nakon studija glume u Goodman School of Drama u Chicagu donijela je, kako kaže, najhrabriju odluku u životu – preselila se u Los Angeles, iako ondje nikoga nije poznavala. Prve četiri godine dobivala je manje epizodne uloge u popularnim TV serijalima, poput “Hitne službe”, “CSI”, “24” i “Heroji”, a onda je prije nekoliko mjeseci dobila ulogu njujorške detektivke u serijalu “Castle”, koji se počinje emitirati 2009.
No, proteklu će godinu Stana pamtiti i po dvije filmske uloge – prva je u posljednjoj pustolovini Jamesa Bonda, “Zrno utjehe”, u kojem tumači lik kanadske špijunke Corinne Veneau, a druga u filmu “The Spirit”, koji je nedavno predstavljen u Hollywoodu, a u njemu glume Gabriel Macht, Scarlett Johansson i Eva Mendes. A to je samo početak za Stanu Katić….
Stana, izgledate fantastično i imate savršenu liniju: kako u ove blagdanske dane odolijevate izazovima na stolu? – Ja volim sve gricnuti i kušati, a mnogi bi se i uvrijedili da ne sudjelujem u blagdanskim gastronomskim užicima. Ipak, uvijek nastojim uzeti male količine tako da se poslije ne moram iscrpljivati u teretani.
Kako je uopće došlo do toga da glumite u filmu o Jamesu Bondu? – Izabrao me redatelj Marc Forester. Zapravo, svidjela sam se i njemu i scenaristu Paulu Haggisu pa su me pitali bih li htjela glumiti u filmu. Tako su napisali i tekst za ulogu kanadske špijunke. Paul je Kanađanin pa je to na neki način hommage Kanadi. Za mene je to bilo prekrasno iskustvo: i rad s Marcom Foresterom, kojeg smatram jednim od najboljih u svojem poslu, i rad na filmu, koji sam nekoliko tjedana snimala u Londonu.
Jeste li kao dijete voljeli filmove o Jamesu Bondu? – Naravno! Oni su temeljna stvar u odrastanju u svakoj europskoj obitelji. I tko nas za to može kriviti? Svijet šarmantnih špijuna, sjajnih automobila i špijunaže vrlo je zavodljiv.
Tko je, po vašem mišljenju, najseksi Bond? – Svi su odlični, savršeno izgledaju, no meni je ipak najbolji Sean Connery.
Kako je bilo raditi s Danielom Craigom? – Daniel ima nevjerojatan dječački šarm i silno je dobrohotan. Scene u kojima sam s njim glumila bile su vrlo zahtjevne, tako da na snimanju nije bilo mnogo prostora za neozbiljnost, no on je, unatoč tome, uspijevao povremeno “prosuti” koju foru.
Kakvi vas muškarci privlače? – Volim krupne muškarce: velike oči, velike usne, velik osmijeh, visoke… Moj tip je veliki zgodni gospodin, s velikim srcem, klasičnom elegancijom, uz mrvicu nečeg pomalo lupeškog. Nešto između Gregoryja Pecka i Georgea Clooneya.
Postoji li neka Bondova djevojka koja vam je posebno draga i na čijem biste se mjestu rado našli? – Iako se slažem s većinom da je Ursula Andress bila apsolutno najljepša Bondova djevojka, na mene su najbolji dojam ostavile Diane Rigg u filmu “U službi Njezina Visočanstva” i Eva Green u “Casino Royale”. Vjerojatno stoga što su jedine dvije djevojke u koje se Bond zaljubljuje.
Kakve su bile reakcije vaše obitelji kad ste im rekli da ste dobili ulogu u filmu s najdugovječnijom franšizom? – Naravno, bili su vrlo sretni, no oni su uvijek sretni kad ja nešto snimam. Mislim da im je bilo mnogo važnije to što sam radila u Londonu i što je jedan član obitelji išao sa mnom na put.
Kad već govorimo o vašoj obitelji – vaši korijeni su u Hrvatskoj… – Da, roditelji su mi iz Dalmacije. Tata iz Vrlike, a mama iz okolice Sinja.
Imate li braće i sestara? – Ima nas mnogo, svi su prekrasni, visoki i inteligentni. Većina moje braće i sestara imaju veze s medicinom, a kako su vrlo talentirani i velikodušni, ozbiljno smo razmišljali o tome da negdje u Dalmaciji otvorimo bolnicu.
Sjećate li se prvog odlaska u domovinu svojih roditelja? – Da, bilo mi je pet godina, i tada sam prvi put otišla na selo. To ljeto osjećala sam se kao Heidi: sprijateljila sam se s najboljim ljudima na svijetu, po cijele dane sam se igrala, sve dok nas baka ne bi na večer pozvala da dođemo kući. Tada bismo otišli u krevet, a ujutro sve ispočetka. Kad se danas toga sjetim, ne mogu se prestati smijati. Odlasci u Dalmaciju najljepši su trenuci u mom životu. Sve smo proputovali, upoznali mnogo članova obitelji i iskusili život na selu.
Što s tih vaših putovanja pamtite kao najljepši događaj? – Kad sam sjedila s mamom pod šljivom koju je zasadio moj djed, a ona me češljala i prisjećala se svog djetinjstva.
Osjećate li bliskost prema kulturi Dalmacije? – Obožavam Dalmaciju, iako uz ovaj posao ne mogu onamo odlaziti koliko bih htjela. No, moja braća odlaze svakih nekoliko mjeseci i na tome im veoma zavidim. S druge strane, veoma mi je bliska dalmatinska kuhinja, i od mame sam naučila pripravljati dosta toga, primjerice, bakalar i blitvu.
Gdje ste naučili glumiti? – Pohađala sam umjetničku akademiju Goodman u Chicagu. To je tradicionalna škola glume, pa smo u učionicama provodili svaki dan od 8 – 11 h, učeći od svega pomalo – pokrete, vježbe glasa, jogu, studij scene, maske, povijest kazališta i književnosti, itd. Bila je to odlična nastava. Mnogo sam toga naučila.
Kada ste odlučili otići u Los Angeles? Kakvi su vam bili planovi i koliko se to razlikovalo od stvarnosti koju ste zatekli? – U Los Angeles sam došla ljeti, nakon što sam završila akademiju. Roditelji su mi dali nešto novca i svoj blagoslov, a ja sam četiri dana putovala do Los Angelesa. Mislila sam da imam čvrst dogovor s jednom tvrtkom, no kad sam došla, vidjela sam da to nije bilo tako.
Pa ipak ste se snašli… – Da, ali ne preko noći. Došla sam u Hollywood, ali nisam trčala za slavom, nego za umjetnošću. U svakom slučaju, došla sam ovamo bez agenta, poznanstava, i s vrlo malo novca. Znala sam da, ako želim ostati, moram sve učiniti sama. Jer, da sam zvala roditelje da mi pomognu, oni bi zahtijevali da se vratim kući. I, kao svi roditelji koji žele zaštititi svoju djecu, voljeli bi da me vide na nekom mirnom, dobro plaćenom i sigurnom poslu. Tata mi je uvijek govorio: “Budi zubarica ili odvjetnica!”
A vi niste htjeli slušati… – Ne, ostala sam i prvih nekoliko mjeseci zaista mi nije bilo lako. Spavala sam u hostelima, katkad u autu, samo da ne trošim novac. Nakon nekog vremena našla sam posao – prodavala sam namještaj u jednoj robnoj kući u Los Angelesu – što mi je dobro došlo jer sam ipak mogla unajmiti stan. Nedugo nakon toga upoznala sam svojeg menadžera, s kojim i danas radim, i počela se probijati na film i televiziju.
Vjerujete li u sudbinu? – Vjerujem da je svatko kovač svoje sreće. I vjerujem da je sve moguće. Naravno, treba mnogo raditi i imati čvrstu volju. Uvjerena sam da je svatko – i to doista mislim – sposoban ostvariti svoje snove. Onda, vjerujem li u sudbinu? Ne, vjerujem u snove i ozbiljan, mukotrpan, rad.
Prije nekoliko godina pojavili ste se u jednoj epizodi “Hitne službe” s Goranom Višnjićem. Kako vam je bilo raditi s hrvatskim glumcem? – Goran je divan glumac. Pritom ne mislim samo na to da je zgodan, nego i vrlo talentiran, dobar, otvoren i na neki način elegantan glumac. Bilo mi je zadovoljstvo i čast raditi s njim. I, osim toga, ima nevjerojatan smisao za humor. Cijelo je vrijeme nasmijavao i mene i sve članove ekipe na setu.
Smatrate li ulogu u serijalu “Castle”, u kojoj ste u redovitoj glumačkoj postavi, prekretnicom u karijeri? – To je priča o zabranjivanom piscu, kojeg glumi Nathan Fillion; on, pak, svoju muzu pronalazi u njujorškoj detektivki, koju glumim ja. Nas dvoje zajednički rješavamo zločine, i za to vrijeme – premda moj lik u serijalu to nikada ne bi priznao – počinjemo se zaljubljivati jedno u drugo. To je pomalo klasična bajka o ljubavi i mržnji. Je li to prekretnica u mojoj karijeri? Nadam se da jest. Serijal je velika prilika za mene, ali, što je još važnije, moj lik je vrlo zahvalan za glumu. Ona je pametna, komplicirana, samosvjesna žena koja stjecajem okolnosti radit s muškarcem u kojega se polako zaljubljuje.
Da sad uđemo u vaš stan, što bismo zatekli? – Posvuda knjige… Obožavam čitati. Imam prekrasan stan u zgradi s početka 20. stoljeća. U njemu su prije stanovali vlasnici cijele zgrade i vjerujem da su ondje provodili nezaboravne dane. Imam staru saunu i bar još iz tridesetih godina prošloga stoljeća te prekrasnu starinsku rasvjetu. U mojoj zgradi ima mnogo povijesti. Tu su duhovi slavnih, poput Freda Astairea, Jean Harlow, Caryja Granta, itd. Moji zidovi su u bojama, a namještaj je mješavina francuskih antikviteta u stilu art decoa. I još je savršeno udoban. S jedne strane imam pogled na centar Los Angelesa, a s druge strane na planine na kojima se nalaze poznata bijela slova ‘’Hollywood’’.
Nedavno je počelo prikazivanje filma “The Spirit”: recite nam nešto o svojoj ulozi. – To je posljednji film Franka Millera, u kojem glumim Morgenstern, djevojku koja mu pomaže da uđe u trag zlom dr. Octopusu. “The Spirit” je snimljen prema starom stripu koji je stvorio Frankov mentor, pokojni Will Eisner.
Gdje ćete provesti blagdane? – Na plaži, s obitelji, uz sunce i opuštanje.
Što je za vas najljepši dar koji možete dobiti? – Jedne zime vozila sam se s prijateljem u Kanadi, bilo je strahovito hladno. Stali smo na semaforu i ugledali čovjeka koji se pokušavao smjestiti nad otvorom ventilacije podzemne željeznice kako bi mogao spavati na toplom. Moj je prijatelj istrčao iz auta, skinuo svoj podstavljeni kaput i pokrio čovjeka, tutnuvši mu nekoliko novčanica u džep. Neznanac je zagrlio mojeg prijatelja i očiju punih suza rekao mu “hvala”. Ne znam mogu li vam dočarati veličanstvenost tog trenutka zahvalnosti i ljudske dobrote, ali tako nešto za mene je najljepši dar.
Nataša Kralj
