azgovarala Kristinka Šćavina Snimio Matko Stanković i Glorijina arhiva Ispovijesti silovanih vukovarskih žena dirnule su me do suza. Poštujem njihovu hrabrost, snagu i patnju, i zaista sam počašćena što ste me pozvali. Te žene već dvadeset godina čekaju na pravdu i odštetu, što je sramotno – kazala je Eve Ensler (58), američka dramaturginja i poznata aktivistica za prava žena u svom emotivnom govoru na okruglom stolu o seksualnom nasilju u ratu održanom u vukovarskom hotelu Lav. Eve Ensler u Hrvatsku je stigla u organizaciji dugogodišnje prijateljice Rade Borić, izvršne direktorice Centra za ženske studije. Doputovala je iz Milana, a samo u posljednjih nekoliko mjeseci bila je u Kongu, na Baliju, u Australiji, Americi, Francuskoj, Engleskoj, Italiji… Svagdje je govorila o važnosti borbe za prava zlostavljanih i silovanih žena, a prisustvovala je i brojnim izvedbama svoje najpoznatije drame “Vaginini monolozi”, iz koje je 1998. iznikao V-Day, svjetski pokret za sprječavanje nasilja nad ženama. Eve Ensler je osoba koja o tome može govoriti iz vlastitog iskustva, jer ju je u djetinjstvu zlostavljao i silovao – vlastiti otac. Iz bitke s mučnim sjećanjima davno je izašla kao pobjednica, a nedavno je dobila još jednu – onu protiv raka maternice, o čemu trenutačno piše knjigu “In the Body of the World”. Susreli ste se s mnogim ženama silovanim u ratovima diljem svijeta. Što ste zaključili nakon razgovora s njima? – Proteklih petnaestak godina provela sam veoma mnogo vremena putujući po ratnim zonama u cijelom svijetu i svagdje sam se uvjerila da je seksualno zlostavljanje žena marginalizirano. Ljudi ne shvaćaju koliki utjecaj silovanje ima na živote tih žena, njihovu djecu, sposobnost za rad, doživljavanje intimnosti i zajednicu općenito. Smatram da Hrvatska, kao i sve druge zemlje, treba pokazati poštovanje prema žrtvama silovanja i pronaći način da ih se obešteti, te da dočekaju pravdu. Na koji način pokušavate pomoći zlostavljanim ženama? – Na različite načine, ovisno o mjestu. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, zajedno s ostalim ženskim aktivisticama, pomažem prikupljati novac za potporu centrima za žene žrtve silovanja i raznim nevladinim organizacijama koje im pomažu da ispričaju svoje priče, oporave se od strahota i ponovno stanu na vlastite noge. U Afganistanu podupiremo nezavisnu političko-društvenu organizaciju Revolutionary Association of the Women of Afghanistan (RAWA). Potpomažemo njihova sirotišta, objavljivanje knjiga, organiziranje skupova o ženskim pravima… U Kongu smo napravili svoj najveći projekt, trogodišnju kampanju protiv silovanja, te izgradili City of Joy (Grad radosti), mjesto na kojem žene koje su preživjele seksualno nasilje prvo zaliječe vlastite rane, a onda prolaze razne treninge kako bi emocionalno ojačale i pomogle drugim ženaka koje trebaju pomoć. Na Haitiju otvaramo sigurne kuće i centre za pravdu, u kojima žene mogu ispričati što im se dogodilo i dobiti potporu. Vaša drama “Nužne mete” inspirirana je razgovorima sa ženama silovanim u ratu u Bosni. Kad ste čuli njihove priče, što ste im rekli? – Nisam rekla ništa, samo sam slušala, bila svjedok njihovih ispovijesti. Te žene žele biti voljene, a slušanje njihovih priča je način da im pokažemo koliko ih volimo. Mnogo puta ste otvoreno govorili kako vas je otac zlostavljao u djetinjstvu. Može li se tako nešto ikada oprostiti? – Oprost je zanimljiva stvar i zapravo nisam sigurna da znam što je to. Ne osjećam se više kao žrtva, ne živim puna gnjeva prema svom ocu. Osjećam kao da je to nešto što je iza mene. Trebalo mi je mnogo vremena, godine rada na sebi i suočavanja s ljutnjom, boli i tugom, ali sada se osjećam oslobođena. To više ne određuje moj život. Vaš otac nikada nije bio kažnjen zbog toga što je učinio. Bi li vam danas bilo lakše da jest? – Ne. Bila bih vrlo sretna da je moj otac, koji je umro prije mnogo godina, došao k meni i rekao kako razumije da je radio nešto užasno pogrešno i da mu je žao zbog toga, no to se nikada nije dogodilo. Kako se ta teška obiteljska situacija odrazila na vas kao tinejdžericu? – Cijelo moje djetinjstvo bilo je puno nasilja. Otac me zlostavljao, stalno sam bila izložena teroru i osjećaju krivnje, nesigurna, puna tjeskobe i straha. Nisam imala samopouzdanja, ponašala sam se autodestruktivno i bile su mi potrebne godine da se izvučem iz depresije. Kako je počela vaša borba protiv nasilja nad ženama? – Zapravo je krenulo kad sam 1993. prvi put došla u Zagreb i provela neko vrijeme slušajući priče zlostavljanih i silovanih žena u Centru za žrtve rata. Tu sam postala svjesna koliko su golemi razmjeri nasilja nad ženama i shvatila da se trebam na neki način angažirati. Dramu “Vaginini monolozi” napisala sam 1996., a dvije godine poslije odlučila sam je iskoristiti za prikupljanje novca za pomoć zlostavljanim ženama. U New Yorku sam organizirala prvi V-Day, u sklopu kojeg su “Vaginine monologe” igrale poznate svjetske glumačke zvijezde, a sav novac je išao upravo u te svrhe. Danas, gotovo15 godina poslije, mogu s ponosom reći da se obilježavanje V-Daya proširilo na više od 140 zemalja svijeta, te da je prikupljeno gotovo 90 milijuna dolara pomoći. Veoma sam sretna zbog toga. Što želite poručiti ženama predstavom “Vaginini monolozi”? – Da vole, poštuju i paze svoje tijelo. Da inzistiraju da se i drugi ljudi tako odnose prema njemu. Da preuzmu kontrolu nad svojim životima, bore se za slobodu i jednakost. Da imaju pravo na poslove koje žele i da za te poslove trebaju biti plaćene jednako kao i muškarci. Osim borbe za ženska prava, vi ste prije tri godine vodili i jednu vrlo intimnu bitku: protiv raka maternice. Kako se sada osjećate? – Sretna sam jer je sve prošlo vrlo dobro. Nalazi kažu da sam već dvije godine zdrava. No, bilo je to zaista teško iskustvo, najteže u mom životu. Koliko vas je spoznaja o bolesti promijenila kao osobu? – Kad ste jako blizu smrti, postanete svjesni koliko je život dragocjen. Danas živim s osjećajem da mi je darovan drugi život i nemam više strahove koje sam imala prije. Jednostavno, suočeni sa smrću, prestanete se bojati. Sretnija sam i imam mnogo više energije nego prije. Pišem knjigu u kojoj ću otkriti koliko me bitka s bolešću dubinski promijenila. U teškim trenucima najviše su mi pomogli obitelj i prijatelji, a posebno u tom smislu zahvaljujem mojoj dragoj prijateljici Radi Borić. U čemu ste pronašli mir i nadu? – U mislima na žene Konga. U vrijeme moje bolesti gradili smo City of Joy i znala sam da moram živjeti zbog toga. Svaki dan sam zamišljala njegovo dovršenje i to me držalo na životu. Bila sam sretna kad smo uspjeli: i ja i žene Konga. Već godinama ljetujete u Krvavicama pokraj Makarske. Što vas tako jako privlači Hrvatskoj? – Prekrasna je! Obožavam jadransku obalu, a vaše more mi je najljepše na svijetu. Uživam plivati, loviti ribu, pjevati noću pod zvijezdama, piti kavu pokraj mora… Ljudi su ovdje tako dragi i svaki put se vraćam s novim veseljem. Zašto ste se prije tri godine preselili iz Amerike u Pariz? – U Parizu je život mnogo opušteniji nego u New Yorku, što mi pomaže u pisanju. Ovdje se osjećam mnogo smirenije i imam više inspiracije. Imam i kućicu u gradu Bukavu u Kongu, tako da provodim dosta vremena u Africi. Praktičnije mi je putovati u Kongo iz Pariza nego iz New Yorka. Prije šest godina prekinuli ste dugu vezu s redateljem Arielom Orrom Jordanom i otad ste sami. Vjerujete li još da ćete jednog dana naći idealnog partnera? – Ne znam. Iskreno, nemam pojma što zapravo želim. Volim biti slobodna i nisam sigurna da sam osoba koja bi ikada trebala živjeti s nekim. Brak nije za mene, sama pomisao na to mi je klaustrofobična. Ja sam nomad, putujem od mjesta do mjesta i uživam u tome. Nikada nisam zažalila što nemam vlastitu djecu, a posljednjih šest godina sam zavoljela svoju samoću jer zapravo nikad nisam sama. Sa mnom su moji prijatelji diljem svijeta i oni me vole više od ikoga. U kakvim ste odnosima s bivšim suprugom Richardom McDermottom? – O tome ne želim govoriti, on me ne zanima. S obzirom na to da vaš posvojeni sin, glumac Dylan McDermott, živi u Los Angelesu, koliko vam vremena ostane za obitelj? – Vrlo smo bliski i trudimo se viđati najviše što nam to mogućnosti dopuštaju. Obožavam svoje unuke, 15-godišnju Coco i petogodišnju Charlotte. Na čemu trenutačno radite? – Osim što pišem knjigu o svom životu u Kongu i borbi s rakom, bavim se organizacijom velikog događaja koji smo nazvali One Billion Rising. Na petnaestu godišnjicu V-Daya, 14. veljače 2013., želim da milijardu žena diljem svijeta iziđe na ulice, okupe se na stadionima, u crkvama… i plešu s muškarcima ili ženama koje ih vole. Naime, prema podacima UN-a, u svijetu je čak milijarda žena koje su u nekom trenutku svog života bile zlostavljane ili silovane, a zajedničkim plesom želimo poručiti da je dosta i da želimo da nasilje napokon prestane. Kakvi su vam planovi za budućnost? – Nedavno smo u Kongu kupili veliku farmu na kojoj će raditi žene koje žive u City of Joy. I mene to privlači, tako da se planiram na pet godina odseliti u Afriku. Želim isprobati drugačiji život: raditi na farmi, biti više povezana s prirodom i zemljom. To me uistinu veseli.