Pisac, istraživač i arheolog-amater Mladen Blažević odnedavno je u selu Ćuki kraj Vižinade u Istri počeo voditi pješačke ture u kojima zainteresirane upoznaje sa bogatom, živom poviješću toga kraja.
Rimska cesta, arheološki ostaci iz kamenog i brončanog doba, jedino uklesanje na zidu pećine u Hrvatskoj i još mnogo toga pronaći ćete na putu kojim će vas povesti – Istriana Jones!
Možeš li, za početak, malo predstaviti pješačke rute koje vodiš? Kuda se krećete i što se sve može vidjeti?
Krećemo se zapravo na relativno malom prostoru koji se nalazi na padini u blizini kuće gdje živim. To je selo Ćuki kraj Vižinade u Istri. Ima nekoliko ruta i, ovisno o predviđenom vremenu i kondiciji hodača, mogu se produžiti i na cjelodnevne, ili čak višednevne. Cijela dolina Mirne prepuna je arheoloških sadržaja od kojih je većina neevidentirana. Najčešći krug u trajanju od dva i pol sata uključuje silazak do pećine s arheološkim ostacima iz kamenog i brončanog doba, te uklesanjima na zidovima, kratki obilazak naselja smještenog na vrhu iznad pećine starog 5000 godina i povratak lakšim putem koji uključuje šetnju po rimskoj cesti Via Flavia.
Važno je naglasiti da ova tura nije vođenje i pokazivanje prstom ljudima ono što bi trebali vidjeti, već je zamišljena kao mala ekspedicija. Ovi lokaliteti su tek nedavno arheološki evidentirani i zasad nisu vršena nikakva arheološka istraživanja, tako da je svaka ideja ili zapažanje ljudi koji prođu stazom dobrodošlo. Prilikom svake ture naučim, primijetim ili shvatim nešto novo.
Na rutama koje vodiš postoje mjesta koja su ostala skrivena tisućama godina. Kako je to uopće moguće i koliko je „žive“ povijesti na takvim mjestima prisutno?
Lako. Ta su mjesta, naravno, bila manje skrivena prije trideset ili četrdeset godina, kad su ljudi obrađivali polja na obroncima, kosili ih ili barem koristili kao pašnjake. Danas je to uglavnom šuma. Ljudi su se po rimskom autoputu (jer Via Flavia to jest) spuštali zaprežnim kolima do Mirne po pokošenu travu do prije tridesetak godina. Mladi iz kraja bi vjerojatno, čuvši od roditelja za nju, obilazili pećinu. Svjedoče o tome stari grafiti s imenima i datumima napisani olovkom na ulazu. Zatim, na gradini iznad pećine napasale su se ovce još poslije drugog svjetskog rata, a u neposrednoj blizini kosile livade i sijao ječam. Sad je to sve zaraslo u makiju i šumu. Zato taj prostor zapravo nikad nije bio izgubljen, pa nađen. Ja sam samo prepoznao njegove arheološke ostatke. Ljudi su ovdje ostarili, krajevi opustjeli, zemlja se ne koristi, pa sad tamo prolazimo samo mi i poneki lovac.
Kako si ti otkrio sva ta mjesta i koliko ti je vremena i istraživanja bilo potrebno da sklopiš priču koja se krije iza mikro-lokacija koje posjećujete?
Mjesta sam otkrio postupno. Ubrzo nakon što sam doselio, želio sam se spustiti od kuće do doline Mirne i pri tom s lijeve strane puta primjetio prilično ravan plato na vrhu brda. Znao sam iz iskustva da su stijene pojedene erozijom, koje sasvim prirodno izviruju iz trave vjerojatno ostaci bedema neke gradine. Na tlu sam pronašao i ostatke brončanodobne keramike. Vrativši se sretan, pitao sam susjeda zna li se za grad star pet tisuća godina pod našom kućom. Rekao je da je vidio da je tamo neko kamenje, ali nitko na to nije obraćao pažnju. Uz to mi je rekao, vidjevši da me zanima okolica, da bi se u blizini gradine trebala nalaziti pećina, ali je sigurno zarasla i više se ne može do nje.
Krenuo sam ujutro, a našao sam je poslijepodne sav izgreban od kupine. Prvi put nisam ni primjetio uklesanja na zidovima zabavljen pronalaskom malog kamenog strugala. Strugalo sam pronašao zahvaljujući jazavcu, koji je s istim arheološkim žarom kao ja, izbušio podzemne hodnike radeći jazbinu u pećini i nešto od donjih slojeva zemlje i materijala izbacio na površinu.
Rimsku cestu Via Flavia sam pronašao jer je nisam mogao promašiti. Takav grandiozan projekt na ovim prostorima nije nitko gradio od antičkih vremena do Austro-ugarske, a za potonju bi bilo pisanih tragova. To je popločana cesta na kojoj se mogu mimoići dvije kočije, savršeno ravno i pod istim kutom usječena u brdo. Kamen se klesao u živoj stijeni kako bi se dobila širina, pa je slagan s druge strane ceste kako bi je podupirao. Jasno se na velikim kamenim pločama vide duboki usjeci kotača. Za Via Flaviu koja ide od Akvileje do Pule, jednu od devet rimskih autoputeva koji su imali svoje ime, nije se znalo gdje prelazi Mirnu. Sad se zna.
Tragovi života iz koliko različitih povijesnih razdoblja se mogu pronaći na tako malom, ograničenom prostoru. Kako se tu mijenjao život kroz vrijeme?
U dolini Mirne se sasvim sigurno mogu pronaći tragovi kontinuiranog života od starijeg kamenog doba do danas. U pećini sam pronašao kameno oruđe koje pripada mlađem kamenom dobu i odbitke prilikom izrade kamenih oštrica za strijele. Izbacio je to, kopajući rupe, onaj jazavac, ali sloj zemlje miješane s pepelom je na mjestima dubok preko četiri metra. S toliko naslaga možemo očekivati daleku prošlost. Pećina zahtjeva pravilnu stratigrafiju i multidisciplinarno istraživanje u kojem bi, osim arheologa, bili angažirani paleontolozi, antropolozi… samo tako će nam ponuditi pravu sliku i otkriti s kojim slojem možemo povezati uklesanje jelena na njezinom zidu.
Uvjeren sam da je pećina bila nastanjena u doba kad su ovuda šetali prvi ljudi. Ne treba zaboraviti da je dolina Mirne u prethistoriji bila duboko usječeni i plitki morski zaljev s boćatom vodom okružen prastarom šumom. Savršeno stanište za brojne ribe, školjkaše, ptice i sisavce. Tim više što je u blizini najveći izvor pitke vode u Istri koji se danas koristi za vodovod. Pitka voda se nalazi u blizini pećine. Ako bismo iz središta sela Ćuki povukli krug šestarom polumjera 800 metara, u njemu bi pronašli tragove kontinuiranog života od kamenog doba do danas. A uvjeren sam da će arheolozi dokazati da priča umjesto osam tisuća godina unazad počinje prije trideset tisuća godina, a zašto ne i dalje. Doslovno svaki vis koji okružuje rijeku Mirnu krije brončanodobnu ili željeznodobnu gradinu, a najčešće i obje.
Kako si sve istraživao budući da si, zapravo, arheolog-amater? U tvojem romanu “Ilirik“ savršeno je prenesen život običnih ljudi na ovim prostorima u vrijeme ilirskih ustanaka protiv Rimskog carstva (5.-9. g.n.e.). Neke stvari su toliko precizno opisane da se čini kao da si bio tamo. Što te inače najviše intrigira kod istraživanja povijesti i gdje je veza onoga što pišeš i povijesnog naslijeđa u prostoru koji te okružuje?
Prvi sam se put susreo s arheologijom kad sam imao desetak godina, jer mi je brat radio na velikoj nekropoli Stranče u zaleđu Crikvenice. Tada se pobudio interes, a kad se probudi želja za znanjem i znatiželja, onda znanje dolazi od svakud. Najviše, naravno, iz knjiga i iskustveno kroz brojna terenska istraživanja. Sa šesnaest godina sam prvi put ljeti radio s arheolozima na terenu na liburnskoj željeznodobnoj gradini Kaslir iznad Punta na Krku. Bilo je žuljeva na rukama od arheologije, ali tada sam se sprijateljio s jednim studentom, danas priznatim arheologom i s njime kasnije obišao većinu pećina i gradina Učke, Ćićarije i riječke okolice. Došli bi na lokaciju, iskopali probnu sondu, obilježili slojeve, fotografirali, crtali, klasificirali nalaze. Od njega sam puno naučio u praksi. A knjige… ima toga da čovjek ne bi znao otkud početi. Osim stručne literature, pomogao mi je interes za književnost, interes za biologiju, zemljopis, astronomiju…
Slike mjesta i svakodnevnog života ljudi pred dvije tisuće godina što su opisani u “Iliriku“ sklapaju se kao mozaik još od mog djetinjstva. Ima u toj prošlosti mnogo svakodnevice. Ljudi su se i onda, kao i mi danas, radovali malim stvarima. Sitni svakodnevni poslovi i sitne pobjede. I lako je usporediti neobično dobar ulov školjaka koji se dogodio pred pet tisuća godina u dolini Mirne, s prodajom dvadesetak boca maslinovog ulja nekog današnjeg seljaka iz Vižinade. Isto je tako i onda bilo onih koje nisu zadovoljavale male stvari pa si i pred dvije tisuće godina imao političare i tajkune, neosuđene ratne zločince, heroje, a ne zločince i ratne profitere. Nekad i u istoj osobi.
Postoji li nešto što bi sa svojih šetnji mogao izdvojiti kao najzanimljivije. Ljudi koji su ih prošli kažu da su bili fascinirani činjenicom da gledaju i dodiruju prethistorijske crteže životinja u spiljama?
Istaknuo bih svakako malog, neuglednog jelena sa zvijezdom padalicom. Dijelom zbog toga što u Hrvatskoj ne postoje uklesanja na zidovima pećina, osim srednjevjekovnih koje su uklesavali fratri na Braču i nekih nerazumljivih simbola u pećini u blizini Brinja, koji su dostupni samo za speleologe ronioce. A djelomice zato jer se još mogu prisjetiti uzbuđenja kad sam jelena prvi put primjetio. Bio je to možda moj peti ili šesti posjet pećini. Posjetiteljima se najčešće dopadne i rimska cesta, jer svojom širinom i ravnom položenošću u kosini brda pokazuje da su to morale raditi brojne ljudske ruke koje znaju svoj posao.
Ali, kao što sam prije rekao, najveća draž ove šetnje nije u gledanju već pronađenih stvari, nego mogućnosti pronalaska nekih novih. Osim toga, putem se upoznajemo s biljnim i životinjskim svijetom, koji danas tamo raste i živi, a živio je i pred pet tisuća godina. Beru se primjeri samoniklog jestivog i ljekovitog bilja za herbarij, izbjegavajući korove uvezene iz Amerike. Sve to pomaže prepuštanju osobnoj mašti da zamisli taj svijet temeljem poznatih informacija.
Što kaniš poduzeti u budućnosti? Dobro poznaješ i običaje, načine prehrane i izradu alata iz vremena od prije nekoliko tisuća godina… Kako si to sve saznao i naučio?
Supruga i ja planiramo u blizini kuće napraviti tematski park na lijepom komadu zemlje s otvorenim pogledom na dolinu Mirne, brončanodobnu gradinu i Grožnjan na suprotnoj strani. Bilo bi to mjesto gdje bi se moglo nabrati bilje koje se koristilo u davnoj prošlosti i pripremiti za večeru, organizirati radionice izrade grnčarije, možda izgraditi koju nastambu na način kako se pretpostavlja da su se gradile u brončano doba, te napraviti lijepo mjesto za druženje uz prostor za logorsku vatru.
A sve što sam naučio je jedna hrpica pročitanog, odslušanog, uočenog i iskušanog. Iskušano je najvažnije, jer pri iskušavanju uvijek se susrećeš s novim i moraš o tome razmišljati. I umjesto da pričam o svojim iskušavanjima i nabrajam čime sam se bavio i što sam radio, mogu reći da sam vodio, a planiram i dalje, sadržajan život gonjen znatiželjom.
