Ovo je njezina godina – slažu se svi kad govore o našoj najboljoj atletičarki, 23-godišnjoj Splićanki Blanki Vlašić. Naime, Blanka se u posljednjih nekoliko mjeseci okitila zlatnom medaljom na čak 11 od 12 natjecanja u kojima je sudjelovala, a s preskočenih 206 centimetara na mitingu u Solunu postigla je novi hrvatski rekord u skoku uvis. Trenutačno je vodeća u redoslijedu Svjetske atletske turneje, dok je na svjetskoj ranking tablici druga, s velikim izgledima da i tu zasjedne na tron. No, najveće iskušenje za Blanku bit će Svjetsko prvenstvo u atletici, koje se 25. kolovoza održava u japanskom gradu Osaki. Blanka i ondje, naravno, slovi za favoritkinju, no naša atletičarka ističe kako zasad odgađa razmišljati o tome kako ne bi podlegla prevelikom pritisku. Radije razmišlja o uspjesima kojih je ove godine nanizala više nego ikada dosad u karijeri.
Kakav je osjećaj penjati se na pobjedničko postolje miting za mitingom? – Trenutačna situacija mi veoma godi i lagala bih kad bih rekla da mi ne imponira pobjeđivati one kojima sam nekad gledala u leđa. Ali isto tako pokušavam zadržati mirnu glavu, ne osvrćem se previše na ono što je bilo, već se što prije pokušavam fokusirati na sljedeći cilj. Poslije dobrog natjecanja najviše volim uživati u unutarnjem miru i zadovoljstvu, bez bučnog slavlja. Za sve to će biti vremena kad sezona završi. No, ja ipak više uživam sada.
Na mitingu u Madridu i Solunu pokušali ste oboriti svjetski rekord i preskočiti 210 cm. Osjećate li se spremnom da ga uskoro dostignete? – Sve skakačice žele srušiti 20 godina star rekord Stefke Kostadinove i bar na tren postati besmrtne. No, za skočiti 210 cm treba se poklopiti apsolutno sve, a to nije tako jednostavno i rijetko ide “od prve”. Ne doživljavam to kao nešto što moram, već kao nešto što mogu. Ove godine ili neke druge, manje je bitno.
Kako provodite vrijeme u hotelskoj sobi prije i poslije natjecanja? – Uglavnom čitam, gledam televiziju i spavam. Ponekad odem u kraći shopping ako je u blizini nekakav centar, pogotovo trgovine poput H&M-a i Zare. Kako natjecanje obično završi u kasnim satima, nemam što drugo raditi osim što prije otići u krevet. Naime, nerijetko ustajem i prije pet da bih stigla na avion za povratak kući.
Nekoć ste uživali stavljajući nove piercinge. Zašto to više ne radite i većinu ste skinuli? – Svi imamo neke faze u životu, pogotovo u doba sazrijevanja. Piercinzi su mi prije nekoliko godina bili nešto što me zabavljalo i sviđalo mi se, ali sada me više ne ispunjava. Ovaj na pupku sam ostavila jer je nenametljiv i najviše mi se sviđa.
Kako biste opisali samu sebe, svoj temperament i karakter? – Uporna sam i svojeglava. Ponekad je teško sa mnom, jer sve mora biti onako kako sam isplanirala i ne volim nikakva iznenađenja sa strane. Kad mi nešto smeta, teško držim jezik za zubima, pogotovo kad se radi o nepravdi. Ta karakteristika može biti pozitivna i negativna,
posebno kad mi jezik postane brži od pameti. Kao svoju najvažniju vrlinu izdvojila bih upornost.
Mislite li da imate tešku narav? – O, da! Mnogo mi puta kažu da sam “teška”, pogotovo kad se vratim s natjecanja umorna i iscrpljena. Onda mi jedino treba mir i ništa drugo me ne zanima. Isto tako kažu da se teško prilagođavam drugima. No, moj posao je specifičan i zahtjeva velike napore, kako fizičke tako i psihičke… Tako da se nadam da ljudi oko mene ipak na kraju razumiju i podnose moje teške trenutke. Ali, znam ja biti i dobra.
Kakav je vaš odnos s ocem, koji vam je ujedno i trener? – Obožavam svog tatu. On je najbolji primjer pravog roditelja. Ništa mu nije teško učiniti za svoju obitelj, a ponekad se čudim kako lako podnosi sve moje mušice i u isto vrijeme me uspijeva zaštititi od “šušura” koji se stvara oko mene. Naravno da naš odnos nije uvijek bio savršen, ali mi je drago što je čekao da odrastem i shvatim koja je sreća imati trenera i tatu u istoj osobi. On je na najbolji način pomirio te dvije uloge. Ako smo u prošlosti imali nekakvih razmirica, to je samo zato što smo previše karakterno slični. Sada to znam.
Razgovarala Kristinka Šćavina
Snimio Saša Burić