Lazar Ristovski, poznati srpski glumac, producent i redatelj, nikako da se riješi nevolja kada dođe u Hrvatsku.
Prije deset godina stigao je na pulski festival s filmom Gorana Paskaljevića “San zimske noći”, koji je prije toga dobio specijalnu nagradu žirija u San Sebastianu. Igrao je u njemu glavnu ulogu, bivšeg vojnika koji u dugom monologu priča o zvjerstvima koje je tijekom rata počinio sa svojom jedinicom u nekom bosanskom selu, sjajna uloga, no bio je ne malo iznenađen kada organizatori nisu predvidjeli da se nakon projekcije on pokloni publici. Srećom, dobio je nagradu za najboljeg glumca u međunarodnom programu, pa je ipak izašao na pozornicu, i to u puno svečanijoj prigodi, u samom finalu festivala.
TV prilog bez glumca
U nedjelju uvečer u splitskom kinu Karaman na premijeri filma Zrinka Ogreste “S one strane”, u kojem on igra glavnu ulogu s Ksenijom Marinković, HRT je uživo prenosio što se tamo događalo. Novinarka je pružila mikrofon prema redatelju i glavnoj glumici, a gosta iz Beograda je ignorirala. Tendenciozno? Ogresta prije misli da je u pitanju neiskustvo HRT-ove djelatnice, koja nije znala kako da u ono malo vremena što je imala na raspolaganju strpa sve što je važno. Ispričao se Ristovskom, no on se na nešto takvo u nas već navikao.
Film “S one strane” stiže u naša kina kao ozbiljan festivalski laureat. Najprije je u Berlinu, u prestižnom programu Panorama, specijalno spomenut pri dodjeli priznanja Label Europa Cinemas, a ove se nedjelje zakitio čak s tri priznanja na upravo završenom beogradskom FEST-u, dobio je nagradu za najbolji film među srpskim manjinskim koprodukcijama, Ogresta je proglašen najboljim redateljem u istoj kategoriji, a dobio je i nagradu kritike “Nebojša Đukelić” za najbolji film iz regije. Posve dostatno da mu i hrvatska publika pokloni posebnu pažnju kada se u četvrtak pojavi na redovnom repertoaru.
Scena sa spavaćicom
Film je uistinu iznimno zanimljiv. Po prvim scenama čini vam se da je to tipična obiteljska drama u kojoj patronažna sestra Vesna (Marinković) balansira između ne baš laganog posla, njegovanja teških bolesnika, i njezino dvoje djece: kći Jadranka ( Tihana Lazović) je diplomirala, traži posao, a upravo se i udaje za momka koji možda previše pažnje polaže vjerskim ritualima, dok sin Vladimir ima probleme druge vrste, iako naizgled u sretnom braku ne želi se odreći ljubavnice koja je s njim zatrudnjela. Reklo bi se, uobičajene stvari kad su hrvatski filmovi u pitanju, međutim, malo-pomalo doznajemo da je Vesnin bivši suprug, s kojim se nije ni čula ni vidjela već dva desetljeća, časnik JNA istraživan a možda i osuđivan zbog ratnih zločina u Haagu. Njoj to nije neki poseban teret, taj dio života ostavila je iza sebe, no Jadranki jest, jer u svakoj prijavi za neko ozbiljnije državno zaposlenje treba priložiti rodni list, gdje lijepo piše tko joj je otac. I Vladimir je na rubu živaca čim mu se spomene oca, najradije bi da taj nikad nije ni postojao.
Ispostavlja se da im u ratnim godinama nije bilo lako, živjeli su u Sisku, odakle su morali pobjeći jer su im prijetili zbog oca, bez obzira što s njim nisu imali nikakve veze. Jedan brat se navodno čak i ubio, ne mogavši podnijeti psihološki pritisak. U tom trenutku Vesni se javlja njezin suprug mobitelom, “s one strane”, ona isprva ne želi nikakav kontakt, no kako je osamljena, malo-pomalo podliježe izazovu, pa čak razmišlja i o tome da ga posjeti u Beogradu. U vrlo zanimljivoj sceni čak proba i spavaćicu da vidi je lijoš uvijek poželjna, kao što joj on tvrdi putem mobitela.
Finale stiže poput šoka
Prepoznajemo tu rukopis koscenarista Mate Matišića, koji voli provocirati ovakvim temama, i zbilja, kad shvatite o čemu se tu zapravo radi, film postaje iznimno napet: tako nešto još nismo vidjeli u našoj kinematografiji. Pritom je to sve skupa izvrsno režirano, Ogresta zna što treba biti u prvom što u drugom planu, poigrava se izmjenama kadrova, a odlične suradnike imao je ne samo u direktoru fotografije Branku Linti nego i glumcima, koji znaju kad što treba naglasiti i kakvim tonom izgovoriti pojedinu repliku. U odnosu na njegov prethodni, vrlo ambiciozan film “Projekcije”, čiji je dramski naboj nekako završio u slijepoj ulici, ovo je puno ozbiljnije ostvarenje, koje je s razlogom primljeno na strane festivale.
Problem je što nije sve onako kako nam se čini, postoji tu još podzaplet koji su nam scenaristi sačuvali za završnicu i koji je uistinu neočekivan. Ukoliko vam to “sjedne” kako treba, “S one strane” će vam biti jedan od filmova godine, no ako ćete postavljati previše pitanja, možda je najbolje da ga još jednom pogledate. Neće to biti osobit problem, jer je film zbilja dobro napravljen, no nekako smo već navikli da priča - pa bez obzira što finale stiže poput šoka - mora funkcionirati već na prvi dojam. Ovdje to nije slučaj, pa će ocjene cjeline biti dosta kontradiktorne.