Nakon što je u Madridu postavila predstavu što ju je započeo njen mlađi brat, redatelj Tomaž Pandur, slovenska dramaturginja prvi put - godinu dana nakon njegove smrti - govori o praznini, boli i svakodnevnoj potrebi da mu čuje glas.
Ovacije prepunog gledališta, kolektivno ganuće, dirljivi komentari, oči orošene suzama… Emotivan je bio ponovni susret madridske kazališne publike s njihovim neprežaljenim miljenikom, pokojnim slovenskim redateljem Tomažom Pandurom. Vodeće španjolsko kazalište Teatro Español dio sezone od 2. do 12. veljače posvetilo je uspomeni na tog velikana suvremenog teatra koji je od 2005. živio i stvarao u španjolskoj prijestolnici. Glumci ljubljanskog i mariborskog Slovenskog narodnog kazališta izvodili su njegove predstave "Faust" i "Bezgrešna/Immaculata", a ispred teatra u srcu Madrida, na trgu Santa Ana, između spomenika pjesnicima Pedru Calderónu de la Barci i Federicu Garcíji Lorci, bila je postavljena izložba fotografija Aljoše Rebolja "Španjolski kazališni opus Tomaža Pandura".
- Govorio je da je Madrid njegov dom i sada mu vraćamo djelić onoga što je on nama dao - rekla je Carme Portaceli, direktorica Teatra Español. - Njegov diskurs i estetika iznimno su važni za Madrid, to je jezik kojim i mi želimo govoriti. U središtu madridskog hommagea Tomažu Panduru bila je dramaturginja Livija Pandur (57), njegova četiri godine starija sestra i najbliskija suradnica. S bratom je skoro 40 godina, još od gimnazijskih dana, stvarala svaku njegovu predstavu, no posljednji njihov projekt morala je dovršiti sama. U pripremanju predstave "Bezgrešna/Immaculata", po romanu "Marijin testament" irskog pisca Colma Tóibína, Tomaža Pandura prekinula je smrt.
Njegovo veliko srce, koje je unosio u sve svoje predstave, izdalo ga je lani 12. travnja u Skoplju tijekom probe drame "Kralj Lear" na sceni Makedonskog narodnog teatra. Shrvana Livija Pandur nekako je smogla snage da dovrši "Immaculatu". Njezina bol zbog vlastitog gubitka ispreplela se s uprizorenjem priče o Kristovoj majci koju razdiru bolne uspomene na mučnu smrt razapetog sina. Predstavu je posvetila bratu i opisala je kao "oltar ljubavi, gubitka, samoće, traženja smisla u ranama koje ništa ne može zacijeliti". Monodramu "Bezgrešna/Immaculata", s Natašom Matjašec Rošker u naslovnoj ulozi, premijerno izvedenu potkraj rujna 2016. u mariborskom Slovenskom narodnom kazalištu, Španjolci su prvi put vidjeli u Teatru Español i tri su je večeri zaredom ispraćali klicanjem. Ispod madridskog neba, pod krovom jednog od najstarijih kazališta na svijetu, Tomaž Pandur je iz nekih onostranih dimenzija alkemijom svog teatra publici još jednom darovao magičan scenski doživljaj, jedinstven i neponovljiv, kakav je bio i njegov život.
- Fantastično su primili predstavu i po tome se vidi koliko je dubok trag Tomaž ostavio u Madridu i cijeloj Španjolskoj - govori Livija Pandur. - Svi su ga nevjerojatno voljeli, zaljubljivali se u njegov način rada, njegovu poetiku, estetiku i razmišljanje o teatru. Španjolski glumci s kojima je radio tvrde da ih je to iskustvo zauvijek promijenilo. Mnogi od njih došli su na predstavu i zbog toga je sve to bilo jako emotivno. Prilazili su mi ljudi koji ga nisu poznavali, koji su samo gledali njegove predstave, i duboko su bili potreseni.
Je li "Bezgrešna/Immaculata" vaša prva kazališna režija?
- Da, ali baš i nisam htjela da se to zove režija, iz poštovanja prema Tomažu, jer on je inicirao taj projekt, no nismo stigli dalje od adaptacije i scenografske ideje. Dovršila sam to iz svojih osobnih razloga, ta predstava je moja istina o kazalištu i našem odnosu.
Bi li bio zadovoljan kako ste to napravili?
- To ne znam. On bi tu predstavu sigurno napravio drukčije, a mi smo u tim posebnim okolnostima - svi suradnici, pogotovo Nataša Matjašec Rošker - napravili predstavu posvećenu njemu. To je moj dar Tomažu i njegovoj poetici, njegovom stvaranju ljepote.
Namjeravate li i dalje režirati?
- Svi mi kažu da moram. Već nakon prve madridske izvedbe "Immaculate" dobila sam ponudu eatra Español da radim s njima, no to su stvari o kojima moram dobro razmisliti.
Što vas dalje čeka s "Immaculatom"?
- Ona ide na kazališni festival u Bogotu, pa u Meksiko i svagdje gdje će je pozvati, nadam se i u Zagreb.
Poznati ste i cijenjeni kao dramaturginja, sada i redateljica, a u kazalištu ste počeli kao glumica: kako je došlo do tog obrata u karijeri?
- Davno je to bilo kad sam glumila, među ostalim i u "Vojnoj tajni" Ljubiše Ristića, predstavi s kojom smo obišli cijeli Balkan. Znala sam kako je biti na sceni, ali me više zanimalo biti iza scene i zato sam se opredijelila za dramaturgiju.
Jeste li kad požalili što ste se maknuli sa scene?
- Ne, nikada. Kad gledam Natašu kako se priprema prije predstave, a sama je na sceni i ima tu strašnu odgovornost stati pred publiku… potpuno druga kemija mora biti u tijelu da to izdržiš. A ja moram izdržati smišljanje koncepta da bi ona mogla stajati na sceni i vjerovati u to što radim.
Kako izdržavate život bez Tomaža?
- Osjećam neizrecivu prazninu; počelo je - da tako kažem - mojih 100 godina samoće. Ponekad kad se ujutro probudim, automatski uzmem telefon i hoću ga nazvati. Za mene će biti dug proces priviknuti se na život bez Tomaža.
Je li se u Skoplju moglo išta učiniti da ishod ne bude fatalan?
- Bila sam tamo i znam da su učinili sve što su mogli, ali ništa nisu mogli napraviti. Sve se dogodilo iznenada.
Što je bilo sa skopskom predstavom "Kralj Lear"?
- Za sada stoji, održalo se samo nekoliko proba. Makedonski narodni teatar, glumci i svi koji tamo rade bili su mi nevjerojatna podrška i zauvijek će mi ostati bliski.
Je li planirao još neke predstave?
- Planirali smo projekte tri-četiri godine unaprijed. Još je jako puno mogao napraviti, ali sve je to nasilno prekinuto.
Možete li reći nešto više o tim neostvarenim planovima?
- Pripremali smo predstavu "100 godina samoće" po Márquezovom romanu, time smo se bavili posljednjih godinu dana. To je trebala biti koprodukcija između Madrida i Meksika, premijera je bila planirana za ovu zimu. Na neki način je simbolično da nas je ostavio sa "100 godina samoće".
Namjeravate li dovršiti i tu predstavu?
- Ne, to je bio preogroman projekt, ali o tome ću pisati u knjizi koju naša produkcijska kuća Pandur Theaters priprema o posljednjih 15 godina Tomaževa kazališnog rada.
Hoćete li u toj knjizi objaviti i izvatke iz njegovih dnevnika?
- Samo ono što je vezano isključivo za teatar.
Što je u svojim dnevnicima pisao o vama?
- Nisam još otvorila kutije pa ne znam je li uopće pisao o meni. Premalo je vremena prošlo, još nemam snage prolaziti kroz to.
Izvana se činilo da ste uvijek u sjeni svog slavnog brata: jeste li se tako i osjećali?
- Nikada se nisam tako osjećala, a nisam ni takva osoba. Tomaž je imao silnu energiju, povezivao je ljude, svojim je idejama bio nadahnuće svima koji su s njim radili. Puno je tražio, a još više davao.
Je li Tomaž slušao vaše sugestije?
- Naravno, zajedno smo tražili teme koje nas zanimaju i o svemu razgovarali svaki dan više puta. Razumijevali smo se i bez izgovorenih riječi. Bili smo tijesno povezani i privatno i u kazalištu, zajedno smo dijelili dobro i loše, uspone i padove, bila sam svjedok njegovog života i stvaralaštva i zato je naš odnos bio tako poseban. Nije me protežirao zbog toga što sam mu sestra, možda je prema meni bio čak i kritičniji, no imali smo fantastičan kreativan odnos, nešto najljepše što se u kazalištu može dogoditi. Uvijek je jako lijepo govorio o svim svojim suradnicima, ne samo o meni ili glumcima, nego o svakome tko je radio u kazalištu. Svi smo mi bili dio njegove vizije i svi smo uvijek imali osjećaj da stvaramo nešto posebno.
Koje su ga teme najviše zaokupljale?
- Univerzalne, velike teme: sudbina pojedinca, samoća, ljubav, ljepota, bol, rana, egzil… Kroz sve svoje predstave uvijek je govorio o sebi.
Je li se i on osjećao kao u egzilu kad je otišao iz Maribora?
- Uvijek kad nisi doma si u nekom egzilu i tražiš utočište; teatar je bio njegovo. Stvarao je svoj svijet i kroz njega govorio istinu o svijetu oko sebe. I mnoge je stvari kroz svoj poetični pristup kazalištu predvidio.
Je li i dalje ispravno govoriti o Pandurovu teatru snova?
- Pisac Ivo Svetina je u eseju o Tomaževom kazalištu napisao da je teatar snova sekularna religija. Tako je kazalište i snove razumio Tomaž. Mislim da je njegov teatar bio puno više od toga, njegov teatar snova se uvijek pretvarao u realnost. Jer i snovi su na neki način realnost, ali moraš znati prepoznati njihovu poruku.
Što ga je najviše inspiriralo u radu?
- Tomaž je bio jako radoznao i otvoren za sve, oduševljavao se svakodnevno raznim stvarima, slikama, fotografijama, predstavama, filmovima, televizijskim serijama, ljudima… Puno toga ga je inspiriralo. Imao je silnu životnu i radnu energiju, životnu radost i snagu, tako je i komunicirao s ljudima i sa svijetom.
Što će biti s produkcijskom kućom Pandur Theaters?
- Pandur Theaters je Tomaževo nasljeđe i nastavlja živjeti, kao i neke njegove predstave. U ljubljanskom Baletu ćemo postaviti balet "Simfonija tužnih pjesama", koji smo 2010. radili u Berlinu. Premijera će biti 13. travnja i kroz taj balet napravit ćemo još jedan hommage Tomažu u Ljubljani.
Razmišljate li o hommageu Tomažu i u Zagrebu?
- Jako smo bili vezani za Zagreb, ali o tome moraju razmišljati drugi, tamo gdje su se rađale njegove zagrebačke predstave.
Koliko mu je značio Zagreb?
- Jako puno. Za njega je rad u Zagrebu bio jedno sretno stvaralačko razdoblje. Nažalost, sve predstave koje smo radili u Zagrebu su vrlo brzo bile skinute s repertoara. Recimo "Michelangelo", zadnja naša zagrebačka predstava, bila je jako malo igrana, a puno govori o Tomažu i njegovoj viziji teatra. A pogotovo "Medeja", mislim da je to bila fantastična predstava i da je u njoj Alma Prica odigrala svoju životnu ulogu. Žao mi je što ta djela više nisu na repertoaru zagrebačkog HNK.
Čime je po vašem mišljenju Tomaž Pandur najviše zadužio kazališnu umjetnost?
- Kroz kazalište je tragao za istinom i ljepotom i pritom se nije povodio za postojećim konceptima, idejama i kritikama, nije pristajao na kompromise. Imao je kičmu: uvijek je radio što je mislio, neovisno o tome jesu li ga napadali ili hvalili. Govorio je kroz kazalište svoju istinu. Tomažev doprinos kazališnoj umjetnosti može se opisati jednom od posljednjih rečenica iz "Fausta", njegove posljednje predstave: "Neizrecivo je tu izrečeno, nedostižno se dogodilo".
Smatrate li se nasljednicom njegovog kazališnog rukopisa?
- Ne znam može li se tu govoriti o nasljedstvu, ali ja ću dalje nositi njegovu ideju o kazalištu i potrudit ću se sačuvati njegova djela što dulje mogu. Njegova posljednja predstava "Faust", koju smo 2015. postavili u Ljubljani, sigurno će se igrati još godinama. I trudit ću se da Tomaževa metoda i njegova vizija o kazalištu ostane zapisana. To mi se čini najvažnije, to osjećam kao svoju misiju.
Kako biste voljeli da pamte vašeg brata?
- Pamtit će ga po njegovim predstavama koje su bile toliko jake da su ostavile duboke tragove u sjećanju kako ljudi koji su stvarali taj teatar, tako i ljudi koji su ga gledali.