Baš kad se zagrebačkoj fotografkinji Vladimiri Spindler (41) činilo da je posložila vlastiti život, sve se iznenada urušilo. Nakon neuspjelog braka smirila se uz dobrog čovjeka, djeca su joj poodrasla, etablirala se u poslu koji voli, uredila je stan... i onda se suočila s dijagnozom anksiozne depresije. Lanjskog proljeća, nakon što joj je tijelo nekoliko mjeseci slalo signale da se nešto događa, shvatila je da je i nju pogodila jedna od najčešćih psihičkih bolesti današnjice, koja žene zahvaća češće nego muškarce. - Potrošila sam, kako mi je objasnila psihijatrica, životnu energiju koja je zadnjih godina bila na rezervi, i naprosto sam se raspala. Otkako sam se prije dvanaest godina razvela, sama sam odgajala dvoje djece i zarađivala za život: nisam imala vremena razmišljati o svemu lošem što sam proživjela i što mi se događa, sve sam to gurala pod tepih. Godinama se to gomilalo, a kad sam se opustila, buknula je bolest - govori Vladimira Spindler koja je o svojoj borbi s depresijom snimila dokumentarac “Mama, zašto plačeš...”, nedavno prikazan na Tabor film festivalu u Desiniću.
Psihijatrica ju je upozorila da film u kojem će se baviti sobom može biti dvosjekli mač: ili će pogoršati stanje, ili će joj pomoći. U njenom je slučaju djelovao vrlo pozitivno: danas se, kaže, osjeća kao da ju je snimanje detoksiciralo, jer je bilježeći neke životne situacije iz sebe izbacivala loše stvari. Jedan od prvih simptoma bolesti, priča Vladimira, bilo je zaboravljanje: nije se mogla sjetiti razgovora otprije petnaestak minuta, u čudu bi gledala posudu s vodom na štednjaku i nije znala da ju je ona tamo stavila... Potom je počelo nekontrolirano plakanje, postala je osjetljiva na zvukove, uši joj je parao zveket šalica i tanjurića kod ispijanja kave u kafiću, smetalo joj je čak i rominjanje kiše. Razgovor ju je umarao, postala je bezvoljna, izgubila je apetit, doma bi s posla dolazila užasno umorna i onda bi spavala po dvanaest sati.
SAMA SEBI NAJTEŽA
Noću je imala napadaje panike, noge bi joj se odsjekle i nije mogla koraknuti do kupaonice... Jednom je napadaj panike doživjela na zagrebačkom Cvjetnom trgu dok se vraćala sa snimanja, koje je bilo jako stresno zbog problema s fotografskom opremom: zacrnjelo joj se pred očima i počela je plakati. Nije se mogla pomaknuti i nazvala je sina da dođe po nju. Na poslu se, kaže, nastojala kontrolirati, no kolegice i kolege su primijetili da je postala zaboravljiva, da se više ne smije, da je neispavana i sve mršavija. Kad bi joj bez razloga navrle suze, skrila bi se iza ekrana kompjutora ili otišla u WC isplakati svoju muku... - Sama sebi sam bila najteža, doma nisam ni na koga vikala, povukla bih se u sobu pred navalom plača. Od prvih znakova da se sa mnom nešto doga đa do odlaska psihijatru prošlo je malo vremena. Jedan dan sam otišla od kuće, isključila mobitel i dva sata bauljala gradom. Svašta mi je prolazilo glavom, čak i želja da se sljedeće jutro ne probudim. Kad sam se vratila doma, djeca su bila prestravljena jer me nisu mogla dobiti na mobitel, a uvijek sam im dostupna. Sin je bio shrvan i rekao mi da moram živjeti jer imaju samo mene... Vidjela sam da je vrag odnio šalu, da očito imam problem koji ne mogu sama riješiti i zatražila sam stručnu pomoć - ispričala je za magazin Gloria umjetnička fotografkinja koja od svibnja 2016. redovito uzima antidepresive i tablete koje smiruju osjećaj napetosti.
U početku je psihijatru ili psihologu odlazila svaki tjedan - rješavala je testove, razgovarala o prošlosti, roditeljima, vlastitom životu - a s vremenom su se odlasci prorijedili i danas svoju terapeutkinju nazove kad osjeti da je to potrebno. - Svjesna sam da ti lijekovi imaju razne nuspojave i nekako se nadam da ću ih se s vremenom riješiti. Shvatila sam koji je najbolji prirodan lijek za mene - stvaranje! Kad sam u kreativnoj fazi, sve je dobro. Doduše, kad sam snimala “Mama, zašto pla češ...”, crpila sam zadnje rezerve životne energije kaže Vladimira Spindler, koja se u filmu potpuno ogolila pa je ključ njegovog uspjeha upravo ta njena iskrenost. Kao protagonisti se pojavljuju sin Rene (17), koji je završio drugi razred Klasične gimnazije, i tri godine mlađa Maša koja na jesen postaje srednjoškolka: on za mamu pokazuje sve više razumijevanja, odrastao je preko noći i bez pogovora se prihvatio kućanskih poslova, a ona tvrdoglavo negira maminu bolest - vjerojatno zato što je jako za nju vezana i smatra je jedinim sigurnim osloncem. A Vladimiri je veliki oslonac njen životni partner, arhitekt Ivan Mucko (55).
Upoznali su se, kaže, “preko plota” - jer ih je dijelio samo vrt u strogom centru Zagreba - i upustili u vezu dok je ona bila u naponu snage. Kad su se pojavili simptomi Vladimirine bolesti, a ubrzo i dijagnoza, nije zbrisao nego ju je - zaprosio.
Prije mjesec i pol vjenčali su se, na svoj način, na Perunfestu Festivalu zaboravljenih priča i narodnih običaja u Lukavcu nadomak Velikoj Gorici. I na svoj način nastavili živjeti - ona u svom stanu s djecom, a on u susjednom. I bit će tako barem dok se djeca ne osamostale i odlepršaju iz gnijezda.
Vladimira Spindler kaže da joj je depresija donijela i nešto dobro: čini joj se da je postala bolja mama, još brižnija i nježnija, tolerantnija prema drugima i bolja osoba. Kad malo vrati film unatrag, crvena je lampica, kao najava bolesti, zasvijetlila prije četiri godine kad je dignula kredit za uređenje stana i prvi put ušla u minus na bankovnom računu. Doživjela je živčani slom, što tada nije prepoznala, zbog straha od siromaštva - čiji korijeni sežu u djetinjstvo. Odrasla je sa samohranom majkom, književnicom Sanjom Pilić, i kao 15-godišnjakinja odlazila po pomoć u Crveni križ. S 22 je godine počela raditi kao fotografkinja za razne časopise i kazalište, a kao slobodna umjetnica bila je primorana raditi kad god su se poslovi nudili - snimala je čak i dan prije oba porođaja te se vratila na posao nakon samo dva tjedna. Kad se rastala od kipara i slikara Andreja Rehaka, sinu je bilo pet, a kćeri dvije godine. Briga o djeci uglavnom je pala na njezina leđa.
- Kad su djeca poodrasla, učinilo mi se da stagniram u fotografiji i osjetila sam da se moram posvetiti svojim drugim interesima i strastima. Prije četiri godine prisjetila sam se intimnih memoara svoje prabake Mire Škrinjarić, koje mi je ona darovala kad sam bila maturantica. Rukopis koji je naslovila “Geni moje djece” tada sam ponovno pročitala i uočila da se u našoj obitelji stalno ponavlja isti obrazac: sve žene su bile samohrane majke koje se nisu izborile za alimentacije od bivših muževa, bile su umjetnice koje se nisu znale “prodati”, a shvatila sam i da nam je ova bolest zapisana u genima.
KOMPLIMENTI BIVŠEG MUŽA
Zbog toga, a i zbog prabakine rečenice “kako se nada da njezin rukopis neće ostati samo na papiru”, odlučila sam snimiti dokumentarac o pet generacija žena u svojoj obitelji. Tri su književnice - šukunbaka Zofka Kveder, baka Sunčana Škrinjarić i mama Sanja Pilić - a mamina teta Tihana Škrinjarić je koreografkinja. U filmu ćemo, naravno, biti prabaka Mira i ja. Napisala sam sinopsis i na temelju toga dobila potporu HAVC-a da napišem i scenarij, no sada ga zbog izmijenjenih okolnosti mijenjam i u tome mi pomaže redatelj Vinko Brešan - priča Vladimira, koja je u međuvremenu stekla i formalno filmaško obrazovanje. Lanjskog kolovoza je na natječaju odabrana među deset polaznika zagrebačke škole dokumentarnog filma Restart u kojoj je - kao njen završni rad - nastao “Mama,zašto plačeš...” Njen mentor, filmski producent Oliver Sertić, predložio joj je da snimi “sve o svojoj muci”. - Nakon interne premijere za polaznike škole, njihove obitelji i prijatelje, sin mi je rekao: “Svaka čast, čestitam ti!” Maša još nije vidjela film, a Ivan je gledao sve faze njegova nastanka. Mama Sanja Pilić pohvalila je moju iskrenost i hrabrost te zafrkantski dodala - “jesi malo luda, ali to nam je ionako u obitelji”. Bivši suprug, koji je jako kritičan i rijetko daje komplimente, rekao mi je da sam sad zadobila njegovo apsolutno poštovanje - kaže Vladimira, dodajući da je bivši tek iz filma doznao za njenu depresiju, a mama dok joj je kopala po torbi. Tražila je cigarete, a pronašla - antidepresive. Okrenula je to na šalu, rekavši da i njoj trebaju. - Katkad je najteže reći najbližima - kaže Vladimira. - No, sa sedam godina mlađim bratom Vidom, koji je kao i naš tata Vladimir pomoćnik filmske režije, normalno sam razgovarala o svojoj depresiji. Kao i s prijateljicama... A neke od njih pomogle su da joj svijet ponovno izgleda ružičasto.
Njena najbolja prijateljica Ana Radmilović bila joj je asistentica dok je snimala svoj prvi kratki film, koji je hommage drugoj prijateljici - balerini Mirni Sporiš. Taj film, “Preko ruba”, u travnju je poslala na natječaj na jedan festival u Americi, a nedavno je saznala da će u listopadu tamo biti premijerno prikazan. Zbog toga, a i zbog nekih budućih radova i planova, sve se češće smije. I počela je nositi odjeću vedrih boja.