Da me danas netko pita da mu kažem, barem orijentacijski, koliko sam haljina, hlača, bluza ili tko zna kojih sve ne dodataka sašila, sigurno ne bih mogla odgovoriti.
A i kako bih kad sam to radila cijeli život. Radila, zarađivala i – uživala. Uvijek govorim da je sretan onaj čovjek koji u poslu uživa. A ja sam uživala ženu učiniti lijepom, pomoći joj da ostvari svoje snove, da bude jednostavno – žena. Uspješna u svakom pogledu. A žena to mora biti u kući (i u kuhinji i u krevetu), na ulici, na prijamima, ali i na poslu.
Najviše sam, dakako, šivala i uživala kreirajući haljine za neke svečanosti. Tu sam si mogla najviše dati oduška. Manje sam voljela šivati službene odore kako sam ja to nazivala. Obično bi tu bile zadane forme koje su mogle biti sasvim zgodne, ali i određene. A ni u čemu nisam voljela da mi netko nešto određuje! Onda su ta šivanja preuzele konfekcijske kuće i sve je to po mom sudu postalo – uniforma. Nekad manje nekad više dopadljiva. Ovisilo je to i o ženi koja ju je nosila. Individualnost je i ovdje kao nigdje možda dolazila do izražaja. Bio je dovoljan tek jedan detalj da se primijeti nečija osobnost. Ali, Bože moj, svako vrijeme traži i nosi svoje.
Sve je počelo biti u službi profita, sve što je donosilo novac, bilo je važno. Zapravo najvažnije. Po odjeći se znalo, kako je vrijeme odmicalo, ako je to firma propisivala, gdje tko radi. Je li netko stjuardesa, radi li u banci, kakvom poznatom poduzeću ili nekoj većoj trgovini. Dress code je postao strahovito važan jer prezentira tvrtku, daje joj i preko odjeće značenje pa i ozbiljnost.
Bankarice, brokerice i financijašice moraju poštivati stroga pravila – nositi kostime i hlače klasičnog kroja, košulje, haljine ili bluze u boji koja naglašava ozbiljnost, glatke hulahupke s tek malo sjaja. Izbjegavaju se previsoke štikle, suknje ne smiju biti prekratke, ali nije preporučljiv ni upadljiv nakit. Ja i tu imam primjedaba, dobro bi bilo da o tome razmisle i oni koji diktiraju poslovnu modu. S obzirom da su rukovodeća mjesta bila uglavnom rezervirana za muškarce, i ženama se pokušava nametnuti taj stil odijevanja.
A žene moraju ostati žene, nježne u odijevanju, a da ujedno budu snažne i autoritativne. To će najprije i najjače postići bojama, kažu modni, ali i drugi stručnjaci. Boje, po njihovom sudu, najjače utječu na emocije. A emocije itekako pomažu doći do cilja. Ma koje on vrste bio. Crvena je česta u korporativnom svijetu. Ona je boja lidera. Privlači, odaje snagu i treba je koristiti kad se predstavlja neki važan projekt. Može li itko kao žena biti uvjerljiv, pitam sve te silne muške menadžere koji su ovladali poslovnim svijetom? Plava i zelena su boje razgovora, naročito ako su u tamnijim nijansama. Žuta ili narančasta su tople boje, one osvježavaju, podsjećaju na mladost, ambiciju, a ako se netko odluči za nešto jaču nijansu, neka to bude tek u detaljima. (Dvije su se političke stranke u Hrvatskoj baš ovim bojama odlučile prezentirati javnosti. Lukavo zamišljeno, ali Hrvati još nisu toliko osjetljivi na boje, pogotovo kad se rabe u političkim utakmicama). Smeđa sugerira iskrenost, idealna je za savjetovanja i otvorenost u komunikaciji, najbolje ju je odjenuti za poslovne evente poslije 17 sati. Ni ljubičastu ne treba izostaviti jer to je boja koja izražava samopouzdanje, a kad je u kombinaciji s crnom ii tamnosmeđom, ostavlja snažan dojam na sve. Kažu da nju trebaju odijevati one koje su na najvišim položajima u nekoj tvrtki. Odjeću u bijeloj, crnoj ili sivoj boji svatko bi trebao imati u svom ormaru. I spretno je kombinirati sa svim ostalim bojama.
Slažem se da je poslovni imidž važan, ali još je važnije kako ga izgraditi. Valja uvijek imati na umu da je prvi dojam o nekom vrlo važan i da se on stječe, kako kažu stručnjaci, u prvih sedam sekundi pogleda.
Na pameti mi je stalno dok o ovome pišem imidž njemačke kancelarke Angele Merkel. Ona je uspjela stvoriti vlastiti stil koji nije, možda, svima dopadljiv, ali je njezin. Ja bih rekla i vrlo uspješan. Taj stil se bazira na klasičnim komadima, što je i normalno za “najutjecajniju ženu svijeta”, a stroge krojeve ublažava raznim bojama. Sako je sastavni dio outfita, a najčešće ga kombinira uz hlače ravnoga kroja u neutralnim bojama. Posebno na njoj pažnju privlače satovi i ogrlice koji variraju od sasvim malih do onih uoč-ljivih. Možda koji put po mom sudu i prevelikih. Sugerirala bih i našim političarkama da poku-šaju izgraditi vlastiti prepoznatljivi stil. Bivša premijerka Jadranka Kosor činila je to svojim broševima. Detaljem koji se mnogima činio nevažnim, ali ne bih rekla da je to baš tako.
Uniformiranost, ali samo u vidu dužine suknje ili haljine, preuzele su i najuspješnije svjetske poslovne žene. Direktorice, menadžerice na visokim položajima i političke dužnosnice moraju paziti na svoju osobnost. I u privatnom je životu važno kako su odjevene. Ovdje važi pravilo koje su mnoge, na sreću, prihvatile – što viša pozicija, stroži dress code. Njima treba modni savjetnik, ali onaj koji zna detaljima izraziti ono što mnogi pogrešno čine nečim upadljivim.
Nešto su slobodnije u odijevanju žene koje rade u marketingu, novinarstvu, modnoj industriji ili nekom grafič kom uredu. No bez obzira čak i ako tu rade, ne znači da ležerno odijevanje baš znači apsolutnu slobodu. Ni tu nije preporučljivo gegati se u previsokim potpeticama u kojima se, stječe se dojam, svaki čas može slomiti noga, da se baš golih leđa dođe na razgovor s nekim tko je po svemu iznad onoga koga intervjuira, ali to ne znači da ne možete iskazati svoj vlastiti stil, jasno držeći se i ovdje poslovnih ograničenja. Tijekom zadnjih dvadesetak godina poslovni je stil ipak malo omekšao.
Možete, kažu stilisti, doći i u trapericama, hlačama do koljena, u majicama čak različitih boja, ali opet nikako u prekratkima, iznošenoj odjeći, poderanoj ili onoj dubokog dekoltea. I odjećom se može nekoga poštivati, ali i omalovažavati.
I sad kako ljeto još traje, jedna napomena koja nije nevažna. Za one koji nisu ni išli na godišnji ili koji su se vratili, kako se odjenuti za posao a da se poštuje poslovni dress code. Neke korporacije ne dopuštaju “slobodnije” odijevanje ni uz visoku temperaturu, opravdavajući to svim mogućim klima-uređajima u uredu. Ali, zaboravljaju da je dolazak na posao problem. Zaposlenicama, stoga, preporučujem odjeću od laganih tkanina, komotnu obuću, a čak i neku rezervu koju mogu ostavljati u tvrtki kako bi se po potrebi mogli i presvući.
I što na kraju reći? Dopuniti izreku da odijelo čini čovjeka, još jednom – odjećom tvrtku u kojoj radite činite prepoznatljivom.