Zanimljivo je da je tek s nešto manjim vremenskim odmakom jedino tjednik Globus poklonio dužnu pažnju kolapsu Valeanta, velike farmaceutske kompanije koju je osnovao bivši jugoslavenski premijer Milan Panić.
S obzirom na to da se radi o jednom od zaista epskih slučajeva poslovne katastrofe te ako znamo da se kompanija može povezati s dobro nam znanim Panićem, poprilično je nejasno zbog čega brojna hrvatska antiwallstreetovska bulumenta nije prepoznala slučaj za inače uobičajeno ritualno iživljavanje nad “posljedicama trulog kapitalizma”. Čudno. Valeant bi, moramo priznati, zbog svoje besprizorne poslovne prakse zaslužio svako medijsko bičevanje.
Iako kolegama iz Globusa moramo čestitati na dobro prepoznatoj i adekvatno prezentiranoj temi, imamo dojam da je hrvatska javnost ipak zakinuta za nešto dublju analizu slučaja Valeant.
Ključno je pitanje kako je uopće moguće da je Valeant dogurao do tržišne kapitalizacije od 90 milijardi dolara, da bi se napuhana vrijednost dionice s VRX kraticom u jednom danu ispuhala za čak 90 posto? Pa tako bi se nešto, u situaciji kad ne govorimo o općem tržišnom slomu, trebalo događati samo tzv. penny stock kompanijama, a ne tvrtkama sa zvučnim imenima na koje su se kladili neki od najpoznatijih venture kapitalista današnjice poput Billa Ackmana iz Pershing Squarea, inače gorljivog dioničkog aktivista kojem malo što promiče. Dodajmo da je uz Ackmana grozno prošao i cijenjeni Jeffrey Ubben iz ValueAct Holdingsa koji je kao i Ackman također u tom jednom danu izgubio 700 milijuna dolara.
Odgovor ćemo ponuditi odmah na početku, prije same analize: glavni izvršni direktor Valeanta mogao je nevjerojatno napumpati valuaciju svoje kompanije do potpuno neodrživog obujma tj. očekivanog puknuća samo zahvaljujući nevjerojatnoj ekspanzivnoj monetarnoj politici koja je omogućila lako zaduživanje i opsesivni niz akvizicija uz očigledno neprimjerenu biznis strategiju. Pobornicima nazovi kejnezijanskog monetarnog popuštanja zbog poticanja ekonomije i otvaranja radnog mjesta vjerojatno ne godi čuti kako je njihova monetarna politika zapravo pogodovala najviše upravo Wall Streetu, financijašima, spekulantima i poslovnim hazarderima koji su gradili poslovne modele bazirane na dugu i kupovanju.
Evo sad nekoliko zanimljivih podataka o poslovanju Valeanta powerd by Federalne rezerve Sjedinjenih Država. Kritičari ekspanzivne monetarne politike primijetili su da su ackmani i ubbeni ispali poput prodavača “ljekovitog” zmijskog ulja u odijelima od 5000 dolara jer su i sami povjerovali u Valeant - stvorenje koje su proizveli Goldman Sachsovi dileri, hedge fodnovi, konzultati i raznorazni underwriteri koji su uzimali velike zalogaje u igri napuhavanja Valeantova financijskog balona.
Sve je pokrenuo bivši konzultant iz velikog McKinseyja, Michael Pearson, kad je postao glavni izvršni direktor u 2008. Za sobom je doveo srodnu dušu iz Goldman Sachsa, Howarda Schillera, za glavnog financijskog direktora. Zahvaljujući svojoj wallstreetovskoj logici korištenja jeftinog novca, Pearson i Schiller uspjeli su tijekom svog mandata napuhati prihode Valeanta 25 puta - s oko 800 milijuna dolara na 20 milijardi. Pri tome su koristili sve wallstreetovske trikove. Korporativno sjedište premješteno je na Bermudu zbog poreza. Vrijeme su zapravo provodili kupujući, kupujući i kupujući. U eri jeftinog novca prikupili su 40 milijardi dolara te ih potrošili na akvizicije koje su im se, može se tako reći, učinile zgodnima, tržišnima. Kupovali su sve i svašta - kompanije koje su se bavile kozmetikom, ekvivalentima botoksa, aknama, gljivicama, kontaktnim lećama, oftamološkim terapijama i raznim nesrodnim eksperimentima.
I u svoj toj kompulzivnoj potrošnji na akvizicije genijalci su uspjeli srezati troškove za istraživanje i razvoj na mizernih tri posto od prodaje, iako je poznato da ozbiljne kompanije u toj industriji troše od 12 do 18 posto. Fascinantno je da to magovima ulaganja nije bilo čudno. Iako su, valjda, vidjeli da su projekcije profita Valeanta mizerne. Bilo je to vidljivo još u 2014. kad su prema GAAP računovodstvenom standardu zaradili samo 912 milijuna dolara, iako su se hvalili kešom od 2,85 milijardi. U 2015. njihova burzovna vrijednost iznosila je 32x zarade, što je za ozbiljne investitore crveno svjetlo. Pri tome su u pozadini organizirali upriličenje erupcije dugova koji su od 2009. narasli 78 puta (sa 400 milijuna na 31 milijardu dolara). Što se tiče cash flowa, može se primijetiti da su u zadnjih 12 mjeseci imali 2,54 milijardi dolara, ali su istovremeno potrošili 14,3 milijardi na kapitalne troškove, spajanja i akvizicije te druge investicije. Ukupno su u 2008. do danas u cash flowu imali 7 milijardi, a potrošili su 26 milijardi na investicije i razne poslovne akrobacije.
Ukratko, to što je tijekom Pearsonova mandata ukupna prodaja dosegnula 30 milijardi dok je kumulativni neto prihod ostao na minijaturnih 130 milijuna, može se objasniti samo okružjem koje je stvorila neortodoksna monetarna politika. Potpuno je jasno da ovakvi poslovni incidenti u drugačijim uvjetima ne bi bili mogući.
Za kraj samo jedno kviz pitanje: ako je tako popularno govoriti i pisati o strašnim opasnostima kasino-kapitalizma, zbog čega smo tako prijemčivi za ono što pokreće špekulacije, tj. za eksperimentiranje s hiperekspanzivnom monetarnom politikom?