Postoje velike razlike između muškaraca i žena. To tvrde i muškarci, ali i žene. Muškarci za žene, onako “odoka”, čak i ako to ničim ne potkrijepe, kažu da znaju biti površne, da nebitnim stvarima daju značenje, da dramatiziraju oko nečega što ne zaslužuje baš nikakvu pažnju, da nisu u stanju razlučiti bitno od nebitnog, da su jednom riječju bez njih – još malo pa nesposobne za život. Začudo, ne govore, ili tek tu i tamo spomenu, da su vjerne i da žele uz onoga uz koga se vežu ostati – dok ih smrt ne rastavi.
O prevari koju bi im priredila vlastita žena uopće ne razmišljaju ili se možda boje o tome misliti. A oni su, dakako, misaoni, ne zalijeću se, znaju odrediti prioritete u životu i znaju se ponašati u svakoj prilici. Kao svoju najjaču osobinu ističu ne samo da paze što govore nego još više što i rade. Navodno i kad varaju, a nema onoga koji se time ne pohvali, čine to sa stilom, premda ne govore kakav je to stil. Za njih prevara nije nevjera. Igra je to, kako vole pravi ženskari reći.
Priča s druge strane je sasvim drugačija. Muškarci su zapravo djeca. Treba ih stalno maziti i paziti, davati im na značenju, komplimentirati im i dizati ih još malo do nebesa. Oni su neki mali umišljeni bogovi koji vole kad im se čak i – klanja. Svemu što čine. I što je najzanimljivije, oni to prihvaćaju ne kao svoju slabost, nego kao slabost onih koje se tako ponašaju prema njima. Jer sve što one čine, čine jer se boje da ih ne izgube, boje se samoće. A oni su im garancija sigurnosti pa čak i onda kad je očito da im treba baš ženina potpora. Jasno da ne prihvaćaju onu poznatu uzrečicu – da iza svakog uspješnog muškarca stoji takva žena. Pa kako onda uopće funkcioniraju odnosi između njih, pitali su se oni koji su se bavili tom problematikom i koji se još bave. Jer ima, to se mora priznati, istine u nekim tvrdnjama i jednih i drugih. Imala sam, hvala bogu, mnogo iskustva u tim muško-ženskim odnosima, ali me ipak silno zaintrigiralo ono što sam pročitala u jednom američkom ne baš znanstvenom časopisu, ali vrlo zanimljivom i popularnom. Konačno, bez obzira na to, oni koji su se bavili tom problematikom ozbiljni su ljudi. Jedan od američkih instituta, da bi vidio u konačnici tko je tko u tim odnosima i kako se tko ponaša kad se nađe u sličnoj ili čak jednakoj situaciji, dao se na ozbiljno ispitivanje kako tko reagira kad se nađe, uvjetno rečeno, pred zidom. Dobrovoljnim parovima, više se i ne sjećam točno koliko ih je bilo, ali tad sam shvatila da je prilično reprezentativan broj, postavilo se isto pitanje – što biste učinili da vas partner vara. Bilo je, dakako, i drugih pitanja, ali ne tako relevantnih za odnose kao što je ovo. I prije je bilo jasno da muškarci, na prvu, ne bi oprostili ženinu prevaru. Premda se odgovaralo s da ili ne, mnogi nisu moglo odoljeti, nego su odgovarali svašta, najviše puni ljutnje – potjerali bi je isti čas, promijenili bravu, ne bi joj dopustili da uopće viđa djecu, prebili bi je, do onoga – što je i bilo provokativno – pa bio bih sretan jer bih konačno bio slobodan. Žene su sasvim drugačije odgovarale. Mnoge od anketiranih bile bi užasnute, tražile bi objašnjenje, neke bi ga kumile i molile da ostavi tu drugu, neke bi se išle i obračunati s tom droljom… Mnoge bi pale u depresiju iz koje bi se najvjerojatnije izvukle tek uz pomoć psihijatra. No, malo koja bi otišla bez riječi ne oprostivši mu prevaru. Možda bi bilo dobro da moje čitateljice i same sebi odgovore što bi učinile. Ili jesu li dobro postupile kad su napravile ono što jesu. A znam da nema braka, ili se može na prste nabrojiti, u kojem nije bilo “bračnih izleta”. Očito je da su ženski odgovori, kako su zaključili i sami psihijatri, iskreniji od muških. Jer oni, navodno, uopće ne bi patili, neki od njih bili bi čak i sretni, još malo pa bi jedva dočekali da im se to desi. Istina je, dabome, sasvim drugačija. Sigurno je jedno – nikome prevara nije draga, nitko, pa čak kad ljubavi više nema, nije na nju imun jer ona pogađa ono gdje smo svi, a pogotovo muškarci, najosjetljiviji – taštinu. Samo, žene će to priznati, jadati se, tražiti savjete i pomoć sa svih strana, a oni će šutjeti, trpjeti i – patiti. Malo koji od njih potražit će pomoć stručnjaka. Naprotiv, povlačit će se u sebe i nastojati ostati – nevidljivi. No, bilo je zanimljivo čuti što znanost kaže o tima koji se “znaju ponašati u svakoj situaciji”. Muškarac je odgajan, pogotovo u nekim zatvorenim sredinama, da mora biti glavni, da je njegova zadnja, da on može i ono što žena ne smije ni pomisliti. Čak i neke žene tvrde da je muška prevara ipak “lakša” od ženske. On navodno vara iz biološke potrebe, a ona samo kad joj se netko sviđa, a to znači da emocije ipak dijeli. Mogla bih se čak i složiti s time, ali kad je ljubav u zenitu, kad ne vidiš od nje dalje od nosa, nema varanja pa čak ni kad je to biološka potreba, kako se oni pravdaju. Zanimljivo je još nešto u tom ispitivanju. Žene sve čine da sačuvaju brak, ne bi im smetalo da ostanu živjeti u mjestu “zločina”, a muškarci bi najradije, ako bi se pomirili sa ženom i ako bi joj oprostili, nekamo pobjegli da se više ne sretnu sa “svjedocima svoje sramote”. I sad paradoks – kad žena vara, to je sramota, to je neoprostivo, to je u nekim zemljama još za kamenovanje, a kad to čine muškarci, onda je to “obrana muškosti i muške časti”. I kako sve volim potkrijepiti primjerom iz života, predstavit ću jednoga “rogonju” koji je slovio za pravog “muškarčinu”. Varao je ženu, ja sam uvijek tvrdila da je to zato što je imao komplekse u odnosu na nju. On zgodan, ona pametna, on siromašan, ona iz bogate obitelji, ona obrazovana, a on na razini nekog poluobrazovnjaka. I činio je ono što je mislio da ga čini jačim od svega što je imala ona. I onda se desilo nešto što nitko nije očekivao. Ona se zaljubila u kolegu na poslu. Oženjenog – kojemu je ona bila flert. Ali ne i on njoj. I kad se počela s njim pokazivati i gdje je trebalo i gdje nije, i kad je već grad počeo o tome pričati, moj “muškarčina” je poludio. Nešto zbog taštine, nešto jer je znao da bi bez nje opet bio nitko, ali i ona se sabrala. Vratila mu je, kako su zlobnici znali reći, ono što je i zaslužio. I samoj mi je bilo drago kad je to dobio. Jer, iako ja na prevaru gledam tek kao na neku nužnu promjenu, nisam pobornica “varanja zbog nekog potvrđivanja”. I što na kraju reći? Razlikuju li se muškarci i žene? Neka svatko sam sebi odgovori na to pitanje.