Britanska glumica Tilda Swinton u protekloj se godini više nego ikad prije prošetavala po crvenom tepihu – početkom veljače, kao predsjednica žirija jednog od najuglednijih svjetskih festivala, Berlinalea, potkraj istog mjeseca na dodjeli Oscara, gdje je predala nagradu za sporednu žensku ulogu, potom na filmskim festivalima u Cannesu, Veneciji, na premijerama svojih filmova – od kojih “Julie” trenutačno izaziva najveću pažnju.
U svakoj od tih prigoda mogli smo se iznova diviti njezinom jedinstvenom stilskom izričaju, zahvaljujući kojem je stekla status jedne od najvećih modnih ikona današnjice.
Tilda Swinton po mnogočemu je vrlo osobita pojava u svijetu filma i mode. U posljednjih petnaestak godina nije bilo glumice čija je karijera bila toliko isprepletena modnim artizmom i koji je na nju toliko utjecao, osim, možda, Chloe Sevigny (obje ih, stoga, najvažniji vizionari modne avangarde često ističu kao svoje muze). Tilda je uvijek bila samo svoja i u svemu tome izrazito karizmatična, a sve to naglašavala je njezina neobična pojava: androgin izgled i blijeda put, kratka zalizana kosa te izražajno lice bez trunke make-upa nisu je nikada svrstavali u kategoriju seks-simbola, ali je u svakom slučaju privlačila pažnju jer je bila – drukčija.
Ponekad se različitost čini kao hendikep u moru prosječnosti koje vladaju medijima, ali Tilda je svoju neobičnost iskoristila na najbolji mogući način. To ne treba čuditi. Svijet mode je uvijek volio žene – i muškarce – snažnih osobnosti, koji se nisu bojali to istaknuti. Uz to, njezin neizmjeran glumački talent, ali i talent za odabir odjeće, neupitni su. Njezino lice u jednom trenutku podsjeti na Marlene Dietrich, a već u sljedećem na Goluma. Katkad izgleda kao da je sišla s Vermeerovih ili Botticellijevih slika, a takav joj je i raspon uloga: od zle vještice u “Narnijskim kronikama” preko fatalne žene u “Benjaminu Buttonu” do Majke Božje u filmu “Vrt”.
Katherine Mathilda Swinton, dijete sir Johna Swintona, generala škotske kraljevske garde, i Australke Judith, rodila se 5. studenoga 1960. Odrasla je uz troje braće u Velikoj Britaniji, a dijelom i Njemačkoj, gdje je njezin otac bio neko vrijeme stacioniran. Obitelj Swinton se spominje kao jedna od najstarijih obitelji u Škotskoj, čiji se korijeni mogu pratiti do 9. stoljeća.
Tilda je pohađala West Heath srednju školu za djevojke (išla je u isti razred s lady Dianom Spencer, budućom princezom od Walesa), a zatim fakultet Fettes, koji je ubrzo napustila i prijavila se kao volonterka za rad s djecom u Keniji i Južnoj Africi. Dvije godine poslije vratila se kući i upisala se na prestižno sveučilište u Cambridgeu, gdje je 1983. diplomirala političke i društvene znanosti.
Odmah nakon studija posvetila se glumi – najprije u kazalištu Traverse u Edinburghu, potom u Royal Shakespeare Company, a 1986. snimila je prvi film. Bio je to “Caravaggio”, biografska drama o renesansnom slikaru, koju je režirao Derek Jarman. Slavni redatelj odabrao ju je za tu ulogu jer ga je podsjetila na likove s Caravaggiovih slika, a bio je to i početak njihova velikog prijateljstva. Na početku karijere, mnogo prije nego što je postala muza modnih kreatora, nadahnula je tog velikog filmskog inovatora s kojim je snimala sve do njegove smrti 1994.
Nezaboravne su njihove suradnje na filmovima “Posljednje od Engleske”, “Aria”, “Vrt”, “Ratni rekvijem” i “Wittgenstein”, ali svakako najdojmljivija je njezina interpretacija kraljice Isabelle u filmu “Edward II”. Tom ulogom demonske kraljice, koja izdaje svog supruga homoseksualca te uz pomoć ljubavnika dolazi na vlast, osvojila je svoje prvo veliko priznanje – nagradu za najbolju glumicu na filmskom festivalu u Veneciji 1991. Mnoge je njezin lik asocirao na beskrupuloznu vladavinu Margaret Thatcher – što nije slučajno jer Jarman je bio veliki kritičar kontroverzne britanske premijerke.
Posljednji film koji je Tilda snimila s Derekom Jarmanom bio je “Plavo”, nakon kojeg je redatelj preminuo od AIDS-a. Njegova smrt ostavila je dubok trag na Tildu, a počast svom velikom prijatelju i mentoru odala je i lani, snimivši dokumentarac o njegovu radu i životu.
Što se tiče umjetnosti, Tilda je uvijek bila buntovna. S obzirom na svoj androgini izgled, više je puta glumila muškarca – u kazališnoj predstavi “Mozart i Salieri” tumačila je lik slavnog skladatelja, u filmu “Man To Man” glumila je ženu koja se preobražava u svog preminulog supruga, u hitu “Constantine” s Keanuom Reevesom bila je anđeo Gabrijel, a zanimljivu ulogu imala je i u filmu “Orlando”, snimljenom 1992. prema romanu Virginije Woolf. Priča o muškarcu koji se rodio u 16. stoljeću, u doba kraljice Elizabete I., i živi do danas, a u međuvremenu promijeni spol te postaje žena (bez pomoći plastične kirurgije), odmah je stekla kultni status.
Umjetnički senzibilitet Tilde Swinton nije ograničen samo na glumu: primjerice, 1995. je tijekom cijelog jednog tjedna – osam sati dnevno – spavala na javnom mjestu, u londonskoj galeriji Serpentine, što je bio dio njezinog nastupa u instalaciji britanske umjetnice Cornelije Parker, a nastupila je i u videoradu Husseina Chalayana. Taj video britanskog modnog dizajnera turskog podrijetla prikazan je na Biennaleu u Veneciji 2005.
Osim s Chalayanom, jednim od najvećih modnih inovatora današnjice, Tilda Swinton surađuje s nizozemskim dizajnerima Viktorom Horstingom i Rolfom Snoerenom. Kao njihova dugogodišnja muza, često je njihove avangardne i zahtjevne kreacije nosila na crvenom tepihu, a pojavila se i kao manekenka na njihovoj reviji za proljeće-ljeto 2004. Izbor eksperimentima sklonih autora kakvi su Viktor&Rolf te Hussein Chalayan samo potvrđuje njezin sofisticirani modni ukus, u kojem ima mjesta i za kreacije Martina Margiele, Jeana Paula Gaultiera za modnu kuću Hermes, kao i za radove njenih zemljaka Johna Galliana i Alexandera McQueena. Sve su to, smatra Tilda Swinton, umjetnici koji su za svoj izričaj odabrali – modu.
Posljednjih godina glumica dobiva sve više angažmana u Americi, uglavnom u nezavisnim produkcijama. Za triler “Duboki kraj”, u kojem je glumio i Goran Višnjić, nominirana je 2002. za Zlatni globus, a nastupila je i u satiri “Adaptacija”, uz Nicolasa Cagea i Meryl Streep, koju je napisao genijalni Charlie Kaufman, a režirao Spike Jonze. Za ulogu u kontroverznoj erotskoj drami “Mladi Adam” uz Ewana McGregora, u kojoj se razodjenula, osvojila je 2004. nagradu britanske filmske akademije BAFTA, a iz 2005. ostali su zapamćeni njezini nastupi u filmovima “Slomljeno cvijeće” Jima Jarmuscha i “Narnijske kronike: Lav, vještica i ormar”.
Brojne nagrade i članstva u ocjenjivačkim sudovima svih velikih filmskih festivala (Cannes, Venecija, Berlin, Sundance) dokaz su koliki ugled Tilda Swinton ima među svojim kolegama, ali kad je 24. veljače 2008. dobila Oscara za najbolju sporednu glumicu – za ulogu u filmu “Michael Clayton” – mnogi su ostali zatečeni. Bila je to njezina prva nominacija i na kladionicama su joj davali najmanje šanse, no s lakoćom je pobijedila favoriziranu medijsku miljenicu Cate Blanchett koja je interpretirala Boba Dylana. Prvo pitanje novinara nakon toga bilo je – kako bi Derek Jarman reagirao da je sada vidi? Odgovorila je da bi se sigurno grohotom nasmijao i rekao joj da istopi tu zlatnu statuu te je pretvori u komad nečeg umjetnički vrijednog.
Za dodjelu Oscara odjenula je kreaciju Albera Elbaza za modnu kuću Lanvin – i svojom pojavom osvojila najviše ocjene modnih stručnjaka. Kad je ove godine predavala nagradu Penelope Cruz, ponovno se odlučila za istog kreatora: u moru neukusnih i neinspirativnih haljina, na crvenom se tepihu isticala svojom produhovljenom pojavom – kao da je došla s nekog drugog modnog planeta.
O samoj nagradi Tilda danas kaže da zbog nje osjeća grižnju savjesti, jer nikad za njom nije čeznula, a toliko je njezinih kolega koji je doista žele osvojiti. Za nju je žalosno što ljudi znaju tko je dobio Oscara, ali ne i tko je iste godine osvojio Nobelovu nagradu.
Kolege je vole i poštuju kao rijetko koju glumicu: nakon suradnje u filmu “Michael Clayton”, George Clooney ju je preporučio braći Cohen da je angažiraju u filmu “Spaliti nakon čitanja”, a Brad Pitt, koji ju je upoznao na snimanju tog filma, predložio ju je Davidu Fincheru za svoju partnericu u filmu “Neobičan slučaj Benjamina Buttona”.
Kao predsjednica žirija na Berlinaleu, u veljači ove godine, Tilda se svaki dan pojavljivala na crvenom tepihu, i svaki put u kreaciji drugog modnog dizajnera. Odabrala je najbolje što nudi današnja modna produkcija – od Nicolasa Ghesquierea za Balenciagu, preko sestara Rodarte i Alberte Ferretti do Stefana Pilatija za Yves Saint Laurent. Zbog svog osebujnog modnog izričaja često je na godišnjim listama najbolje odjevenih žena, a zadnje dvije godine bila je u probranom društvu koje je sastavio prestižni američki magazin Vanity Fair.
Koliko Tilda voli modu, toliko prezire make-up. Kaže da se našminkana osjeća poput transvestita, pa samo ponekad stavi crveni ruž na usta. Jednako nekonvencionalan je i njezin privatni život: za mjesto stanovanja odabrala je miran gradić Nairn na sjeveru Škotske. Dio godine provodi s nevjenčanim suprugom, umjetnikom Johnom Byrneom, 20 godina starijim od nje, s kojim ima 11-godišnje blizance Xaviera i Honora, a dio s novozelandskim slikarom njemačkog podrijetla Sandrom Koppom, 18 godina mlađim od sebe, kojeg je upoznala na snimanju “Narnijskih kronika”.
Nikad dosad nije odgovorila na pitanje – kako joj uspijeva uskladiti taj ljubavni trokut – jer se, kaže, nikome ne želi pravdati za svoje odluke. Osim toga, odbojno joj je kako mediji od takvih situacija prave skandale, a njoj su najskandaloznija – malograđanska razmišljanja.
Nenad Korkut