Napokon kod kuće, kazala je uzbuđena stolnotenisačica Sandra Paović (26) prošle subote na zagrebačkom aerodromu kad se poslije jedanaest mjeseci oporavka u Francuskoj i Švicarskoj, nakon teške prometne nesreće u kojoj joj je ozlijeđena kralježnica, vratila u domovinu. Tu je rečenicu, ali s još većim uzbuđenjem, dva dana kasnije ponovila u svom rodnom Vukovaru. U kući u Borovu naselju, čija je obnova završena tek nekoliko dana prije Sandrina povratka, majka Marija je za svoju jedinicu, kao što je to godinama činila kad bi dolazila kući jednom ili dva puta mjesečno, pripravila najdraža joj jela: domaću juhu, piletinu s pire-krumpirom i vanilin kiflice.
Svoj novi vukovarski dom, koji je obitelj Paović čekala punih 18 godina, Sandra je dotad vidjela samo na fotografijama koje joj je u kliniku Nottwil kod Luzerna, gdje je tijekom mukotrpne osmomjesečne rehabilitacije stala na vlastite noge i prohodala uz pomoć štaka, e-mailom poslao Neven Cegnar. Izbornik hrvatskih stolnotenisačica, koji se uz liječnike, roditelje, dečka, obitelj i prijatelje brinuo o Sandri od onog zlosretnog 30. siječnja kad je doživjela prometnu nesreću nedaleko od Pariza, dovezao ju je i u Vukovar. Budući da Sandra od 19. godine nije vozila, tek se treba naviknuti na svoj mali džip suzuki xl 4 automatik.
– Nikad nisam voljela voziti, ali auto mi je sada više nego potreban kako bih bila što manje ovisna o drugima – veli olimpijka koja se, držeći se za rukohvate postavljene s obje strane stuba, najprije popela do svoje sobe na katu. U kući su, inače, bile potrebne samo minimalne preinake za što se, osim rukohvata, Sandra sama pobrinula: iz Švicarske je, naime, donijela opremu za kupaonicu – držače za tuš-kadu i sjedalo za tuširanje. Po kući se bez problema kreće pomoću štaka, s kojima je postigla i svoj, zasad, osobni rekord – dvjesto prijeđenih metara – zadovoljna i sretna da barem jedan dio dana može provesti na vlastitim nogama.
Premda se kući vratila u kolicima, a ne kao dotad s reketom ili medaljom, oporavak sportašice Sandre Paović ne samo njezini najbliži nego i liječnici proglašavaju čudesnim. Koliko su god šanse da će prohodati bile minimalne, hrabra i srčana djevojka maksimalno ih je iskoristila, kao što je često znala i za zelenim stolom naoko izgubljen meč preokrenuti u svoju korist.
Zadnja dva dana u klinici Nottwil, njezin dečko Marc Altermatt (25), švicarski stolnotenisač s kojim je u vezi osam godina, barem deset puta joj je ponovio koliko je na nju ponosan: uvjeravao ju je da je postigla nevjerojatan napredak te da se ne smije stalno uspoređivati s time kakva je nekad bila, nego gledati što u ovoj situaciji još može napraviti za sebe.
Sandra može sve – Znam da Marc – priznaje Sandra – ima pravo, ali kad to spomene, odmah promijenim temu razgovora. Ja sam perfekcionistica, i onda kad sam bila dobra, to mi nije bilo dovoljno, uvijek sam htjela biti još bolja. Sebe ne vidim kako sam ležala nepokretna u bolnici u Rouenu, kad nisam mogla samostalno disati, pokrenuti se, kad nisam osjećala svoje tijelo, nego se vidim onakvom kakva sam bila prije godinu-dvije, dok sam trčala, pripremala se za olimpijadu, nastupala u Pekingu… Probudim se ujutro i pomislim: da bar bude sve kao prije 30. siječnja, a znam da je to nemoguće. Kad Marc ide na turnire i pripreme, i ja bih htjela s njime… Naravno da sam zadovoljna svojim napretkom, ali ne mogu se pomiriti s time da sad teže hodam, da se brzo umorim, da nigdje ne mogu otići onda kad mi se to prohtije, nego svaki svoj postupak moram detaljno isplanirati. No, ne gubim nadu u to da ću još napredovati, da ću biti sasvim samostalna.
Na tom putu prema samostalnosti Sandru za nekoliko tjedana čeka nova, petomjesečna rehabilitacija, u Poliklinici Terme u Selcima kod doktorice Vlaste Brozičević, koja ju je i posjetila u Nottwilu kako bi se uvjerila u kakvu je stanju. Kao i za liječenje u Švicarskoj, za terapiju u Selcima organizira se humanitarna akcija. Pod sloganom – Sandra može sve – 29. prosinca održat će se koncert u zagrebačkoj Areni na kojem će biti prikazan i dokumentarno-igrani film “52 minute”. Naslov filma scenarista Brune Kovačevića protkan je simbolikom: toliko je minuta trajao Sandrin najbolji stolnoteniski meč koji je odigrala nekoliko dana prije nesreće, i toliko su je minuta izvlačili iz smrskanog kombija nakon nesreće, pazeći da je još jače ne ozlijede. Na promociju filma Sandra će doći iz Vukovara s ocem Mišom i dečkom Marcom, koji će doputovati iz Basela gdje priprema završni ispit na studiju ekonomije. Stoga nije Sandru dopratio iz Nottwila u Zagreb, ali zato je s njom u avionu bio otac Mišo, koji joj je u Nottwilu pomogao pakirati stvari. Utovarili su ih u kombi, koji je prije njih stigao u Vukovar.
Dok je avion još rulao po pisti, Sandra je nazvala mamu, a na zagrebačkom Plesu nasmiješenu stolnotenisačicu je prva zagrlila i poljubila najbolja prijateljica i kolegica iz reprezentacije Tamara Boroš. Neven Cegnar, kojem se, kaže, može za pomoć obratiti u svakom trenutku i čija je zasluga to što je otišla na rehabilitaciju u Švicarsku, očinski ju je poljubio u čelo. Od svoje stolnoteniske ekipe dobila je najnoviji model videokamere, malene poput mobitela. Isprobala ju je već sutradan, na svečanosti Hrvatskog olimpijskog odbora – Veliki dan hrvatskog sporta – u zagrebačkom HNK, gdje joj je prije desetak dana dodijeljeno priznanje Ponos Hrvatske, a preuzeo ga je njen otac Mišo. U predvorju HNK Sandra je ustala iz kolica i polako, ali sigurnim korakom, uz pomoć Tamare Boroš i Nevena Cegnara, uspela se stubama do partera. Zatim se u kolicima dovezla do početka prvog reda, ponovno ustala iz kolica i, ovaj put sama, pridržavajući se za pozornicu, prešla put do svog mjesta u sredini. Napor koji je morala uložiti u korake i prijeđene metre, na njezinu se licu nije mogao vidjeti. Na početku priredbe na kojoj su proglašeni najbolji sportaši, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša je, prije svih uzvanika, najprije pozdravio i zaželio dobrodošlicu hrabroj Sandri Paović. Iako te večeri nije primala nagradu, buran pljesak gledališta doživjela je kao još jedno priznanje.
D arove svojih roditelja i najbliže obitelji odmotala je tek na božićno jutro u svom vukovarskom domu, no poklone od svog dečka Marca i njegove obitelji otvorila je još u Švicarskoj.
– Od Marcove mame sam dobila dvije krasne kožnate torbe, jer se nije mogla odlučiti između smeđe i crne, a svidjele su joj se obje. Mogu ih prebaciti preko ramena, tako da su mi ruke slobodne dok hodam sa štakama. Marcova baka mi je darovala viseći neseser za kupaonicu, a među darovima je i Armanijev parfem, zimska pidžama, knjiga s izrekama na njemačkom, koji sam počela učiti u Nottwilu. Od Marca sam dobila bež tenisice, koje sam sama odabrala: u njima su mi zglobovi dovoljno učvršćeni, a kako nisu sasvim sportske, mogu ih nositi uz hlače. A ja sam Marcu kupila pulover. Nekad smo si kupovali poklone iznenađenja, ali kako smo već dulje od osam godina skupa, više se i ne možemo iznenaditi – priznaje Sandra koja je i ove godine, kao i deset dosadašnjih, poštovala obiteljsku tradiciju i Božić slavila u dva grada. Nakon vukovarske tihe noći, posjetila je u Vinkovcima svoju tetu Gordanu Odor, njezinog muža i bratiće Gorana i Davora, s kojima je vrlo bliska.
Kako se Marc nakon koncerta u Areni mora vratiti zbog diplomskog ispita u Basel, ni za Novu godinu neće biti zajedno, ali Sandra se raduje da će je dočekati sa svojom sestričnom i vršnjakinjom Srđanom, koja će doputovati iz Londona.
– Jedva čekam – iskreno će Sandra – da napokon prođe ova godina, premda je bila prepuna izazova. Željela bih ostati u sportu, raditi s mladima, da im prenesem svoja iskustva i sve što sam naučila o stolnom tenisu koji igram od pete godine. Upornost i borbenost su nešto s čim sam rođena: takva sam bila na natjecanjima, takva sam u nastojanju da samostalno hodam, a bit ću i u svom novom početku.
Jagoda Zamoda