Dobro poznato glumačko lice Stjepana Perića u seriji Nove TV "Dar Mar" dopala je uloga vrlo osebujnog svećenika Srećka. No, osim što uživa na snimanju svog novog projekta, još veće zadovoljstvo predstavljaju mu slobodni trenuci jer je prije pet mjeseci sa suprugom Jelenom Jovanovom dobio sinčića Jakova.
U svojoj glumačkoj karijeri bili ste i instruktor i policajac, službenik koji proganja ratne udovice, no jeste li ikada utjelovili svećenika?
- Da, ovo mi je prvi svećenik. Možda mi nećete vjerovati, ali nekoliko dana prije nego što su me pozvali na audiciju pomislio sam kako to da još nikad nisam igrao svećenika. Svećenici su česti u filmovima i serijama, pa ja bih bez problema mogao biti neki svećenik. I evo Srećka.
Uloga svećenika Srećka stvarno je živopisna. Svećenik je to koji ne može podnijeti ljude, ali se oni za njega "lijepe". Kako ste gradili svoj lik, jesu li vam za njega poslužile i neke osobe iz stvarnog života?
- Srećko nije revno izučio Bibliju pa ne vidi brvno u svom oku, a trebao bi vaditi trunje iz očiju drugih. Kad sam pomislio da bih rado igrao svećenika, nije mi takav svećenik bio na umu. Dobio sam kontru - genijalnu scenarističku ideju za osnovnu postavku komičnog lica. Bezvoljnost, lijenost, izbjegavanje obveza i nemogućnost nošenja s ljudskom glupošću bile su mi polazne točke. On je sve što svećenik ne bi trebao biti. Ovaj put nisam tražio inspiraciju u konkretnim ljudima, iako je svijet, nažalost, pun ljudi koji bezvoljno rade posao koji nije za njih. Krenuo sam od opće mizantropije i pustio da me povede.
Većinu kolega sa seta poznajete otprije, radili ste s njima. Kakva je atmosfera, s kim se najviše družite?
- Baš tako, većinu poznajem otprije, a najviše se družim s onima s kojima taj dan imam najviše zajedničkih scena. S obzirom na pandemiju, druženja izvan seta svodimo na minimum. Što se tiče atmosfere, snimamo komediju pa cijeli set prožimaju dobre vibracije i smijeh. Baš sam jako zadovoljan ekipom.
Koliko vam epidemiološke mjere otežavaju posao?
- Nitko nije navikao na nošenje maske i neumornu dezinfekciju ruku. Na trenutke je prisutan i strah, ali svi se pokušavamo nositi sa situacijom i biti odgovorni. To je tako ako ne zbog nas samih, onda zbog naše djece, roditelja, baka i djedova. Nije lako, ali situacija je globalna tako da nema smisla kukati.
Relativno nedavno postali ste prvi put otac. Kako se snalazite, usklađujete privatno i poslovno?
- Dogodila se jedna velika promjena u poslovnom smislu. O ovome nisam nikad javno govorio. Od samih početaka, od prve godine akademije gotovo svaki dan sam se pitao trebam li raditi ovaj posao. Borio sam se protiv amaterizma u našem poslu, protiv odrađivanja, neprofesionalizma, nepotizma, uloga preko veza, ljudi koje jednostavno boli briga. Umarala me upitna kvaliteta projekata. Pogađali su me motivi za nastanak raznih projekata. Sve me to iscrpljivalo i već sam toliko puta htio odustati, ali nisam uspijevao. Zbog svega toga sam stalno u sebi vodio jedan "biti ili ne biti... glumac". Ne biti je svakom godinom bilo sve bliže. Otkad se Jakov rodio, odlučio sam biti i više se uopće ne pitam. Sigurno ostajem u ovom poslu dok god budem potreban. Zašto odbaciti svoj talent, obrazovanje, toliki uloženi trud? To što neke nepravde i poremećene vrijednosti u našem poslu postoje, trebam mijenjati koliko mogu, a ne dopustiti da nadvladaju.
Kakav ste tata kad nije snimanje? Vrlo angažirani ili ipak imate više povjerenja u svoju suprugu Jelenu?
- Kada nisam na snimanju ili u pripremi za snimanje, sto posto sam tata. Vesele me male predivne stvari, to kako se budimo nas troje, kako se gledamo, kako se smijemo, kako naš sin otvara ručice, kako se okreće, razoružava nas. Za Jelenu je povjerenje mala riječ, pa ona je već sada nominirana za najbolju majku svih vremena, a tek smo na početku. O tome kakav sam tata bilo bi lijepo pričati za 18 godina, najmanje toliko.
Dijele li vam kolege na setu roditeljske savjete?
- Da, dosta sam razgovarao s Mijom Anočić koja ima malog sina. Siniša Ružić je postao tata otprilike kad i ja. Zapravo, pričam s dosta ljudi koji su roditelji. Otvorio se cijeli novi spektar tema za razgovor, koje su mi do prije nekoliko godina bile nezanimljive, a sada su mi i zanimljive i korisne.
Vremena nisu lagana, vjerujem da ste zbog korone i vi ostali bez nekih projekata...
- Ranije smo morali završiti snimanje serije "Drugo ime ljubavi", no nisam tražio potporu države. Nisam imao obraza tražiti jer je za mene 2019. bila dobra, a mnogima je taj novac bio potrebniji. Zbog korone su zasad najviše stradala kazališta. S obzirom na to da sam još prije deset godina odlučio igrati samo pred kamerom, kazališna kriza nije me pogodila. Nemam stalna primanja, ali to je moj odabir od početka. U Hrvatskoj se i dalje snima, a pitanje je dokad će to trajati i na koji način. Kao što rekoh, situacija je globalna pa se ne želim žaliti, niti strahovati.
Znate li što vas čeka nakon "Dar Mara"?
- S obzirom na to da je umjetnost prva na udaru u svim krizama, sve je pod upitnikom. Ako bude sve u redu, "Dar Mar" snimam još najmanje tri mjeseca. Nakon toga me čekaju dvije filmske premijere, dvije velike uloge, jedna dramska, druga komična uloga. Jako im se veselim i nadam se da neće biti u online obliku, nego u kinu. Što se tiče budućih angažmana, radim na jednom filmu, i to me silno veseli i uživam u tome. Smiješim se u sebi. Uz film, na red će doći još jedan projekt, koji znam da puno ljudi želi i za koji će mnogi reći: "Konačno, pa što se čekalo?"