Iako joj je majka Kaja završila ekonomsku školu, a pokojni otac Marko bio je građevinar, odabir zanimanja 28-godišnje Antonije Šole bio je manje pragmatičan i siguran. Apsolventicu sociologije i hrvatske kulture na Hrvatskim studijima iz mjesta Javorje pokraj Zaprešića zanima show business te, zasad, vrlo uspješno glumi, pjeva i piše tekstove. Antonija već tri sezone tumači lik Tine Bauer Fijan u RTL-ovoj sapunici "Zabranjena ljubav" (odlazak na casting predložio joj je redatelj Boris Dmitrović s kojim je 2003. snimala spot za Podravkine juhe), a uz to stigne pisati tekstove za pjesme poznatih izvođača: Tonyja Cetinskog, Ivana Mikulića, Vinka Coce, Toše Proeskog… Zajedno s makedonskim pjevačem – kojemu je napisala stihove za hit "Srce nije kamen", glazbenu temu iz "Zabranjene ljubavi", te "Veži me za sebe", koja je osvojila Grand prix na ovogodišnjem Hrvatskom radijskom festivalu – Antonija se smiješi sa stotina jumbo-plakata postavljenih diljem Hrvatske. Njih su dvoje na taj način sudjelovali u dm-ovoj kampanji Volim osmijeh tvoj, a Antonija je uz to napisala stihove za istoimenu pjesmu, koju su potom izveli u duetu. Taj je singl u mjesec dana prodan u 20.000 primjeraka!
Antoniju, koja je dvaput sudjelovala na Dori, 2003. s pjesmom "Dođi najbrže", a ove godine s "Neka bude zauvijek", te na prošlom HRF-u s pjesmom "Anđele", na ljeto očekuju još dva velika međunarodna nastupa: u kolovozu će pjevati na najvažnijem slovenskom festivalu Pesem poletja, a u rujnu na pop-festivalu Canzoni dal Mondo u Italiji. S njom će putovati i njezin dečko Luka Čičin Šain (33), bivši maneken koji trenutačno radi kao pravnik u jednom odvjetničkom uredu.
Okušali ste se kao glumica, pjevačica i tekstopisac: u kojoj se ulozi osjećate najbolje? – Svaka mi je draga na svoj način. Dok pjevam, to sam prava ja, a pisanje stihova za kolege mi, slično kao i gluma, omogućuje da budem netko drugi. To je, doduše, veoma iscrpljujuće pa mi se zna desiti da nakon cjelodnevnog snimanja, nastupa i pisanja dođem kući u Javorje, gdje je moja oaza mira, strovalim se na kauč i spavam dva dana.
Kako na vašu popularnost reagiraju vaši sumještani? – Iako izreka kaže da je najteže biti prorok u svom selu, u mom slučaju to se nije pokazalo istinitim. Ugodno sam se iznenadila kad mi je prišao naš kapelan Tomislav Fridl i rekao da mu ljudi pričaju samo lijepe stvari o meni te da mu je drago što je netko iz našeg kraja postigao tako mnogo. Razgovor s njim inspirirao me da se više angažiram u župnoj zajednici.
Što to znači? – Prvo sam predložila kapelanu da otvorimo telefonsku liniju kako bi nam se javljali svi kojima je potrebna pomoć, pogotovo djeca. No, to baš nije bilo jednostavno pa smo krenuli obilaziti one koji trebaju našu pomoć. Tako sam s njim otišla u dom za nezbrinutu djecu u Laduču te mališanima donijela darove dm-a, otpjevala nekoliko pjesama, razgovarala s njima… Bilo mi je tako lijepo da sam ostala do deset sati na večer.
Je li vas kapelan upozorio da se čuvate poroka koji se često vezuju uz show business? – Nije. Podržava me u svemu što radim i obožava moju pjesmu "Anđele". Kad sam mu se pohvalila da je na sedmom mjestu na nacionalnoj top-ljestvici, rekao mi je: "Na sedmom, i ti se tome veseliš?!" No, franjevci na Kaptolu, kamo često odlazim kad trebam prijateljski savjet i razgovor, bili su suzdržaniji u pohvalama.
U kojem smislu? – Fra Danijel, kojem sam često znala povjeravati svoje probleme, rekao je da bi mi život bio jednostavniji kad bih napustila sapunicu, a neki redovnici su mi govorili da pripazim kakve pjesme pjevam i kakve stihove pišem. Iako uvijek pružam otpor kad mi netko dijeli savjete, sada ipak pazim da mi tekstovi budu pristojni.
U kojim trenucima pišete pjesme? – Mogu pisati u svakom stanju, osim kad sam pod velikim stresom ili kad sam ljuta. Katkad napišem nekoliko pjesama u jednom danu, a katkad mi za jednu treba nekoliko tjedana. To mi se desilo s pjesmom "Volim osmijeh tvoj", jer sam željela da stihovi budu besprijekorni. Najbolje pišem kad znam za koga je, s obzirom na to da me inspiriraju osobe poput Toše Proeskog ili Tonyja Cetinskog. Nekako mi leži pisanje stihova za muške izvođače, možda i stoga jer znam što žena voli čuti od muškarca.
Kako privatna prošlost utječe na poslovnu suradnju s producentom i kompozitorom Mirom Buljanom, s kojim ste bili u vezi, a danas piše glazbu za većinu vaših stihova? – Bili smo pet godina zajedno, od 1999. do 2004., a danas smo u prijateljskim odnosima i u glazbi se odlično slažemo. Doista mogu osjetiti kakvi stihovi najbolje odgovaraju uz njegovu glazbu, a i on je zadovoljan mojim načinom pisanja. Mislim da je Miro Buljan najbolji aranžer i producent na ovim prostorima te da nepogrešivo zna napraviti hit.
Kad i kako ste upoznali Luku Čičina Šaina? – Upoznali smo se u ožujku 2005. u jednom zaprešićkom kafiću, kad je neki njegov prijatelj došao na sastanak s jednom mojom poznanicom. Tri mjeseca nakon tog susreta Luka je bio jedan od organizatora teniskog turnira Zagreb Ladies Open i pozvao me da ondje pjevam, a mjesec dana kasnije postali smo par.
Čime vas je osvojio? – Privukao me fizičkim izgledom, a osvojio nježnošću, pažnjom i inteligencijom. On, pak, kaže da se u mene zaljubio na prvi pogled, da su ga očarale moje zelenoplave oči i osmijeh.
Planirate li vjenčanje u skorije vrijeme? – Jednoga dana voljela bih se udati i zasnovati obitelj, no zasad nam to nije u planu. Karijera mi je u uzlaznoj putanji, i to želim iskoristiti, ne pružaju se svakoga dana takve prilike. Luka, pak, priprema pravosudni ispit, po cijele dane uči i nadam se da će ga u rujnu položiti. Jedino mi je žao što zbog prezaposlenosti nemamo dovoljno vremena jedno za drugo.
Prije dvije godine bili ste upleteni u skandal oko razvoda Lane Pavić i Ivora Vucelića: ona vas je optužila da ste njezinom mužu otkrili da ima ljubavnika, iako ste joj bili vjenčana kuma, a navodno vam je iz osvete probušila gume na automobilu? – Ta je priča za mene završena i ne želim je ponovno otvarati. S Lanom više nisam u kontaktu niti me ona zanima. Trenutačno sam zaokupljena važnijim stvarima u životu.
Je li obitelj ikad negodovala zbog nekih vaših postupaka? – Tata je bio razočaran kad je nakon mog prvog nastupa na Dori u novinama ugledao fotografiju snimljenu iza pozornice, dok mi ventilator zadiže haljinicu. Kad sam se vratila kući iz Opatije, tata je sjedio s novinama u krilu i mirno me upitao: "Što ti je to trebalo?". Nikako mu nisam mogla objasniti da se to dogodilo slučajno, da me fotograf "uhvatio" u nezgodnom trenutku. No, unatoč tome, tata je inzistirao da napravim videospot za tu pjesmu jer mi je, bez obzira na kvalitetu, bila prva. Ispunila sam mu želju, ali on nikad nije vidio spot jer je dan nakon što je snimljen – preminuo.
Što se točno dogodilo? – Tih dana vladale su nesnosne vrućine i mnogi ljudi su zbog toga imali zdravstvenih problema. Jedan od njih bio je i moj otac: ujutro, 15. lipnja 2003., doživio je moždani udar, a u šest popodne je u bolnici umro.
Kako ste to podnijeli? – Našla sam se u bezizlaznoj situaciji i nije mi preostalo ništa drugo nego da se s njom nosim. Tada sam uvidjela još nešto – tko je uz mene, a tko ne – jer mnogi ljudi su me, iz meni nepoznatih razloga, napustili. Pretpostavljam da su se prestrašili situacije, odnosno, nisu znali što bi mi rekli i kako bi me utješili.
Tko vam je najviše pomogao? – Najviše sam razgovarala s prijateljicom Ivanom Soptom, koja je s 12 godina ostala bez oca i donekle razumjela moju situaciju. Nikad neću zaboraviti njezine riječi: "Znaš, ipak će ti svakim danom biti malo lakše". Tako je i bilo, živjela sam dan po dan, kao da prebirem krunicu, kako je govorila moja mama, i s vremenom sam prihvatila činjenicu da mog oca više nema. Pomoglo mi je i pisanje pjesama posvećenih tati, u godinu dana sam ih napisala tridesetak, a uskoro ću ih i objaviti.
Što se promijenilo u vašem životu nakon očeve smrti? – Budući da je otac bio hranitelj obitelji, odnosno, vodio je privatnu građevinsku tvrtku, koja je nakon njegove smrti stavljena u mirovanje – nismo je potpuno ugasili jer posao možda jednom nastavi moj brat – imali smo financijskih problema. Znala sam da ću morati više privređivati, iako sam još kao djevojčica sama zarađivala džeparac, i da neću moći bezbrižno studirati. Ali, snašli smo se, svi smo jaki i zdravi, a i sjetila sam se očevih riječi – da se za sve u životu moram izboriti sama.
Odakle su vaši roditelji podrijetlom? – Oboje su iz mjesta Prisoj pokraj Tomislavgrada. Mama se sa šest godina preselila u Bjelovar, a tata od osnovne škole živi u zagrebačkoj Dubravi. Upoznali su se i zaljubili u Zagrebu, gdje sam i rođena, a skoro trideset godina živimo u Javorju.
Koliko su roditelji utjecali na vaše životne odluke? – Nikad me nisu tjerali ni na što. Uvijek bih sama došla i rekla da želim ovo ili ono. Kad sam se počela baviti manekenstvom, mama je posvuda išla sa mnom i uvijek smo o svemu iskreno razgovarale. Nikad nisam osjećala pritisak i kontrolu već jedino zaštitu i sigurnost.
Koliko dugo ste se bavili manekenstvom? – Od 14. do 17. godine. Promijenila sam nekoliko agencija i snimila razne kataloge, a jednom sam bila i na naslovnici časopisa Jet Set. No, nikad to nisam smatrala ozbiljnim zanimanjem, to nije moglo zadovoljiti moje ambicije
Kako to da ste se 1998. prijavili na izbor za Miss Hrvatske? – Izbori za miss su se uvijek gledali u našoj kući, a ja sam htjela vidjeti kakav je osjećaj biti ondje. Nisam to doživljavala kao odskočnu dasku za nešto više, iako sam, možda, trebala tako razmišljati. Meni je bilo dovoljno što sam tijekom priprema uživala dva mjeseca na moru i upoznala djevojke iz cijele Hrvatske.
Kakva ste bili učenica? – U osnovnoj školi, koju sam pohađala u Brdovcu i Zaprešiću, prolazila sam s odličnim, ali nikad nisam imala prosjek 5,0. Nakon toga sam u Zagrebu upisala IX. gimnaziju, gdje mi se nisu svidjeli profesori jer sam smatrala da se prema učenicima nisu odnosili prijateljski, te sam dosta popustila u učenju. Stoga sam se nakon dvije godine prebacila u VI. gimnaziju i tu sam se preporodila. Najdraži predmet bila mi je sociologija, jer sam imala odlične profesorice. Stoga sam 1997. i upisala studij sociologije i hrvatske kulture na Hrvatskim studijima u Zagrebu, gdje sam još apsolventica. Ondje sam upoznala skladatelja Marka Tomasovića, kojemu sam pokazala neke svoje stihove, a on je u njima prepoznao moj talent i odlučio uglazbiti neke od njih. Tako sam se, zapravo, i počela baviti glazbom.
Koliko vam je još ostalo do kraja studija? – Imam još nekoliko ispita koje planiram "počistiti" ovo ljeto. Moram priznati da se veselim učenju jer mi je mozak, nakon tekstova u sapunici, željan kvalitetnih informacija. A veselim se i pisanju diplomskog rada jer me tema koju sam odabrala, "Alkoholizam u obitelji", veoma intrigira.
Zašto ste se odlučili baš za tu temu? – Ne postoji neki poseban razlog. Uvijek su me zanimali društveni problemi i delikatne teme, primjerice, moj maturalni rad bio je o temi anoreksije i bulimije.
Čime se bavi vaš 25-godišnji brat Tomislav? – Završava drugu godinu na Građevinskom fakultetu u Zagrebu i radi kao crtač u jednom arhitektonskom studiju. Iz hobija svira električnu gitaru pa sam ga angažirala da me prati na prošloj Dori.
Koliko ste uspjeli zaraditi od svih poslova kojima se bavite? – Ne toliko da bih mogla u nešto uložiti, ali dovoljno za kvalitetan život. Možda sam mogla zaraditi i više, ali kako nisam materijalist, neke svoje pjesme dala sam i besplatno.
Razgovarao Damir Leljak Snimio Boris Štajduhar