Ponedjeljak je prijepodne, 1988. godina. Deziderija Željka Puhalović, Miro Gradinščak i Josip Tot užurbano su radili. Gospođa Željka svako je malo ustajala od svog stola na kojemu je kreirala modele muške odjeće za sljedeću sezonu, odlazila do desetorice konstruktora zaduženih za krojeve, požurila u sobu za pripremu jer zvali su je u pogon da provjeri jesu li gumbi koji su stigli oni koje je i naručila. Miro Gradinščak u suknari je eksperimentirao s novim tkaninama za njezinu kolekciju. Josip Tot, Pepi kako su ga zvali, u uredu je dogovarao narudžbu za Skandinaviju, na drugoj liniji ga je čekao vlasnik lanca londonskih trgovina dok mu je vozač nestrpljivo pokazivao na sat, upozoravajući ga da, ne požuri li se, neće...