Nisam neosjetljiva na novac. Možda i zato što sam poniknula iz sirotinje, ali i što ga nisam, poslije, baš lako zarađivala. Sigurna sam, međutim, u jedno – oko njega se uvijek sve vrtjelo, oko njega je bilo najviše podmetanja i laži. Zbog njega su se braća posvađala, žene ili ostavljale muževe ili varale, gubili se prijatelji, upropaštavalo se i ono što bi se moralo čuvati kao zjenicu oka. Za jedne je novac blagodat, a za druge prokletstvo.
No, čak i oni koji su mu odricali značenje, nisu se odricali – njega.
A kako i bi, kad, ma tko što govorio, on daje sigurnost, on nas pokazuje čak i u onom svjetlu u kojem često ne bismo željeli da nas se vidi. Njegova je moć golema. Uvijek se sjetim rečenice jedne stare ne baš bogate žene koja bi znala govoriti kad bi slušala kako je neki bogat čovjek obolio – da je lakše biti i bolestan kad imaš novca. Svatko, očito, ima svoj razlog zašto ga želi. I svatko misli da ima pravo.
Nešto je vrlo simptomatično, a rekla bih da se uopće ne mijenja – to da mladi čak odriču starima potrebu za njim jer oni moraju živjeti život u svoj svojoj punini sad, a ne kad ostare. Stari, pak, misle da će biti i cjenjeniji i sigurniji ako ni o kome ne ovise, a neće, ako ni od koga ne budu ništa ni tražili ni trebali. I sve se vrti ukrug.
Samo, ja znam da on ne pada s neba, da se osim onih rijetkih sretnika koji su ga dobili tko zna kako, njega treba – zaraditi. I kad se to dogodi, taj tko ga je zaradio, može s njim raditi što hoće. Ako je pametan, zna se što mu je činiti. Oplođivati ga. A ako je budala, taj neće ni shvaćati što ima i kako to zadržati. Podsjetit ću na onu staru židovsku kletvu – dao bog imo pa ne imo. A kad su u pitanju novci, Židovima treba vjerovati!
Nema onoga, ili ga ja ne poznajem, koji ne sanja kako bi bilo divno kad bi se probudio bogat, a to znači i – bezbrižan. I svašta mu se počne motati glavom. Od toga da jednoga dana dobije neko veliko naslijeđe, da mu se nasmiješi kakva igra na sreću ili da mu posao krene tako da mu se tekući račun puni munjevito.
Na žalost, svi uz materijalno vezuju automatski i – sreću. I jedino tu svi griješe. Jer, sve što se može kupiti novcem, nije skupo, ali tu ne spada ni sreća, ni zdravlje, pa ni ljubav.
Dapače, oni koji se bave proučavanjem i toga fenomena, kazuju, ali na temelju ispitivanja, kako veliko bogatstvo sa sobom nosi milijun problema – od depresije, samoće, rastava, gubljenja životne orijentacije, pa čak i samoubojstva. Čini se da se i ovdje može zaključiti da nije sve za svakoga!
Priča o izvjesnoj Ani svojevremeno je obišla svijet. Talijanka, skromna, 45-godišnjakinja, majka dvoje djece, jedva je krpala kraj s krajem. Njezin suprug bio je dobar, ali nije se baš pretrgao od posla. A onda joj se desio san. Davno izgubljeni pa i zaboravljeni brat, koji je otišao u Ameriku i ondje se obogatio, ostavio joj je – milijune. Ana je ispočetka čak i tajila da je bogata. A onda su, a tko drugi nego novinari, sam bog zna odakle, nanjušili priču. I lavina se zakotrljala. Muž je htio da se odmah presele u metropolu. A kad ju je uspio na to nagovoriti, nije se dugo trebao truditi da joj predloži da i djecu upiše u najbolje škole. Ona je i tako znala da je to dobra investicija, kako je slušala i od drugih. No, ostala je i dalje skromna, ali ne i njezin suprug. Najviše joj je smetalo što je počeo kartati i sve više izbivati iz kuće. Anu je takvo ponašanje ljutilo, požalila je ne jednom što joj je novac tako drastično promijenio život, ali je stala na noge – postavila mu je ultimatum – ili rad ili rastava. Bila je sretnija kad ju je poslušao nego kad je saznala za nasljedstvo. Ta je žena imala stav. Imala je sigurnost koja se ne stječe novcem već – pameću.
Priča o Sari slična je prethodnoj priči. I ona je naslijedila veliki imutak. No, njezino je bogatstvo palo na plodno tlo i urodilo lijepim plodom. Sara je bila medicinska sestra u malenom gradu, trčala iz bolnice doma, držala na svojim leđima i posao i kuću. Voljela je svoje zvanje, ali i kuću i djecu. Bila je udovica koja se više nije mislila udavati. Htjela je djeci pružiti ono što ona nije imala – sretan dom.
Njezina majka koja je potjecala iz skromne, poštene, ali primitivne seljačke obitelji, bila se zaljubila u jednog bogatuna koji bi ljeta provodio u njihovom malom mjestu. I iz te se veze rodila Sara. Bogatun je odjednom prestajao dolaziti na selo, ali, čini se, nije zaboravio i svoju seljančicu, kako bi je odmila nazivao. Sarina majka kao da je njezinim rođenjem osramotila cijelo selo.
Kad je Sara odrasla, majka joj je ispričala svoju priču. Bez uljepšavanja. Sari su tek tad mnoge stvari bile jasnije. Čini se da se u životu ipak dobro vraća dobrim. Saru je jedan dan pozvao predsjednik suda i rekao joj da je – milijunašica. Naslijedila je nekoliko milijuna dolara od svoga oca koji je umro, a u svojoj oporuci njoj i njezinoj majci ostavio je taj novac kako bi napokon bile sretne. No, nju je više obradovalo pisamce koje je bilo uz oporuku nego svi ti dolari. Napisao je kako cijeli život misli na njih, ali okolnosti mu nisu dopuštale da se prije javi. I Sari, njezinoj djeci i majci život se promijenio.
Preselile su se u drugi grad, kupile lijepu kuću, ali Sari nije padalo ni na kraj pameti da napusti posao. Novca je bilo za njih, ali i za pomoć drugima. Od jednoga dijela, a koji joj je kako je sama rekla čak i pretjecao, odlučila osnovati zakladu za izvanbračnu djecu. Željela je da ta djeca žive bolje nego što je ona živjela.
Novac ovu ženu nije fascinirao, iako joj je olakšao život. Ali, i ona je to njime pokušala drugima.
Moja prijateljica Tanja bila je udana za divnoga čovjeka, liječnika, ali nesposobnoga da zaradi i cent više od plaće. No, i on je maštao kako će mu nešto pasti s neba. Ili da će osvojiti zgoditak na lutriji. Očito mu, međutim, bogovi nisu bili skloni. Najgore što se razočarao čak i u maštu!
Ja nikad u životu nisam sudjelovala u igrama na sreću.
Uvijek sam morala raditi, ali što da krijem – i ja sam htjela biti bogata. I postala sam. Ne iluzijama, nikakvim nasljedstvom, nego radom. Imala sam sreće u životu jer mora mi se vjerovati kad kažem da je najslađe ono bogatstvo koje steknete vlastitim radom. Držala sam se davno izrečene misli Nine Ricci, što i ja savjetujem svim mladim ženama: posao treba odraditi pošteno, ali isto tako ga i naplatiti.
Ja sam svojedobno bila najskuplja krojačica u Zagrebu, ali imala sam i najviše mušterija. I sad ono o novcu. Voljela sam ga imati, znala sam njime gospodariti, on je bio u mojoj službi, a ne ja u njegovoj. I danas je tako. Ne škrtarim, ali se i ne razbacujem. U mladosti sam mislila na starost. Unatoč svemu, ne mogu reći da se bez njega ne može, da on nosi isključivu sreću, ali je sigurno da je s njim lakše živjeti.