Živimo ludim tempom. Jurcamo bezglavo a da često toga nismo ni svjesni. Na žalost, kad postanemo, jer nas na to primora neka bolest, najčešće je kasno. Ne znam zašto sve manje nalazimo granicu između normalnog i ovakvog života, ali nikako se ne mogu složiti da je u pitanju tek borba za golu egzistenciju i da se drugačije ne može. Vremena jesu teška, ali svatko mora voditi računa o sebi, mora znati da će sve doći kad-tad na naplatu ako ne smanji tempo. Nisam od onih koji misle da je nekad bilo bolje, da se živjelo lako i lagodno, ali tvrdim da se ni prije nije ljenčarilo, da se radilo, a živjela sam i u kapitalizmu i u socijalizmu, ali ne na način na koji se to čini danas.
Satima sam znala biti za mašinom, ali kad bih je ostavila, bila sam svoja. Radila sam na sebi, pokušala sam “uhvatiti ritam običnosti”, slušala one koji su više znali od mene i, evo, ušla sam u deseto desetljeće života. Na nešto sam uvijek strogo pazila – na prehranu. Nikad nisam gladovala da bih održala liniju, ali nikad se nisam ni prežderavala. Klonila sam se i grozila kojekakvih dijeta. Ono o čemu danas želim pisati zaintrigiralome tek nekako zadnjih godina. Riječ je o vegetarijanstvu.
Dakako, to nije nešto na što bih ja u ovim godina prešla, nego me ponukala znatiželja – kako se to odražava na muškarce. Kako to djeluje na njihov libido jer prema novim istraživanjima i muškost je u sve većoj opasnosti. Stres, taj neprijatelj broj jedan današnjeg čovjeka, kao da želi uništiti sve zbog čega se isplati i živjeti. No, i za nj ima lijeka. Dabome, kod onih koji misle o sebi i koji si žele dobro.
Možda bih bila i prije upoznata s načinom vegetarijanske prehrane da je ijedan moj ljubavnik bio vegetarijanac. Možda bih mogla nešto iz seksualnog života s takvim ljubavnikom i tvrditi, ali sad o tome pišem pa ako neki od njih ima problema, da se na vrijeme upita što i kako dalje. Da se ne bi shvatilo da sam protiv vegetarijanstva, odmah moram reći – ni slučajno! Ovo o čemu glasno razmišljam čak ne mora biti ni poruka nego tek – prijedlog za razmišljanje. Konačno, i prehrana je izbor svakog pojedinca. No, mene zanima samo jedno – kakvi su vegetarijanci ljubavnici. Pomaže li im takav način u jačanju libida ili im odmaže? Jesu li išta osjetili i jesu li se sami upitali, ako su imali bilo kakvih poteškoća, ili, pak, uspjeha, je li za to zaslužna i prehrana? Moju je znatiželju, kad je seksualni život u pitanju, teško zatomiti.
I dadoh se ja u proučavanje što sve vegetarijanci unose u organizam i kako uspijevaju, ako uopće uspijevaju, zadržati seksualnu moć s obzirom na sve moguće stresove kojih ni oni nisu lišeni, ali i s obzirom na ipak specifičnu prehranu. Činjenica je da bez obzira na prehranu kod mnogih se muškaraca već i poslije tridesete bilježe niske razine testosterona, hormona koji je znak i vitalnosti, ali, bome, i muškosti. I, čeprkajući po časopisima, ali i popularnoj literaturi koja se bavi tim problemima, našla sam ono što sam i prije znala. I to ide u prilog vegetarijancima.
Da biste izbjegli “sramotu” impotencije, treba jesti crno grožđe jer njegova kožica sadrži fenolni sastojak resveratrol koji podiže razinu testosterona pa ćete se osjećati mladićem – koji i leti i lebdi. A ako sve to “začinite” s orasima, bit ćete u svakom trenutku – spremni! To pravi ljubavnici vegetarijanci sigurno znaju. Ali mnogi muškarci koji imaju seksualnih problema znaju i još nešto – ako im “ne ide” onako kako bi htjeli, ako osjete da muškost zakazuje, spas je – meso tune. Ona je bogata vitaminom D koji potiče stvaranje testoterona. Znači, ovdje bi vegetarijanci izgubili bitku. Ali bi je zato dobili kod svakodnevnog pijenja čaše nara. Podaci govore da je čak 47% muškaraca koji su imali problema s impotencijom, bilo – spašeno.
Ali sad dolazimo do onoga što je i mene iznenadilo. I sigurno će zabrinuti vegetarijance ako za to još nisu čuli, u što čisto sumnjam. Navodno će se “prava muškost” postići jedenjem mesa, i to ne bilo kojeg i ne bilo kakvog nego – divljači. Palo mi je odmah na pamet tko i od “viđenijih Hrvata” ide u lov. Pa ako je to ono što mislim – neka! Očito su lovci, i toga sam se sjetila, zato tako čili i uvijek veseli. Sjetila sam se i Tita koji je i u najstarijim godinama lovio – sve što mu je zapalo za oko. A nerijetko se, vjerojatno znajući za to, uza nj nalazila i Jovanka.
Žao mi je ako ću razočarati prave vegetarijance, ali u jačanju razine testosterona pomažu i jaja. Kolesterol iz žumanca “veliki je prijatelj i pomagač testosterona”. Dokazano je kako čak tri jaja dnevno mogu pojačati njegovu razinu. Uopće ne želim ovim razmišljanjima utjecati da netko postane ili prestane biti vegetarijanac. Sigurna sam da vegetarijanstvo može biti i korisno, ali i štetno za zdravlje. U konačnici je odluka na svakom pojedincu. Prošla su vremena, nasreću, kad se na te ljude gledalo kao na čudake. Bilo da to čine iz etičkih razloga ili pokušavaju riješiti zdravstvene probleme viška kilograma, sve veći broj okreće se vegetarijanskoj prehrani. Ipak, i dalje postoji nedoumica oko toga je li to uistinu zdraviji način prehrane, dobiva li organizam hraneći se tako sve što mu treba te je li prikladan baš za svakoga i u svakoj dobi. I neki se stručnjaci, međutim, slažu da su vegetarijanci otporniji na cijeli niz bolesti, počevši od visokog tlaka, do kolesterola, infarkta ili moždanog udara. Pa čak i nekih oblika raka.
Znam jednu gospođu koja je nakon silnih kemoterapija prešla na vegetarijansku prehranu i da danas, iako joj nisu predviđali baš dug život, ipak živi. Zato je moje stajalište da je “svatko najbolji liječnik sam sebi”. No, neće mi se, valjda, zamjeriti što me zanima i ono što mi je interes uvijek bio – kako zadržati libido u muškaraca vegetarijanaca? Znam da bi mi vegetarijanci mogli postaviti i protupitanje – a što je s tolikom vojskom impotentnih koji nisu vegetarijanci. I vjerojatno bi imali pravo. Samo, u čovjekovoj je prirodi da se boji nepoznatoga, da preispituje, pa i da sumnja sve dok se ne uvjeri u suprotno. Možda su moje dvojbe baš zbog toga što sam rekla na početku – što me nitko nije ni pokušao zavesti tko je bio vegetarijanac. Sad mi se čini da je to prava šteta.
No, znatiželja se može utažiti i na drugačiji način. I ja to upravo činim. Nikad ništa u životu nisam ostavljala na pola puta i nedovršeno. Da imam manje godina, tko zna…