O nekim temama mi je mrsko čak i misliti, a kamoli pisati. Zna se koliko sam pisala i govorila o seksu, ali kao činu užitka za oba partnera, kao nečemu što je toliko lijepo i ljudsko da zaslužuje svaku pažnju. Uživala sam i u seksu i u pisanju o njemu. Uvijek sam pišući zapravo željela sugerirati i poručiti svima – vodite ljubav!
O silovanju kao nečem nenormalnom s gnušanjem pišem jer to držim čak ne životinjskim nagonom nego bolesnim, patološkim. No, kako se i to, na žalost, dešava, kako se ne zaustavlja na granicama, kako se događa bez obzira na vjeru, naciju ili boju kože, ne smijemo pred tim zatvarati oči. Nasreću, čini se da i oni koji su još donedavno žene smatrali krivima, polako počinju gledati na to drugačije. A zna se da su neka društva nekad žrtve silovanja kažnjavala jednako kao i silovatelja. Jer se prema shvaćanju tih kultura činom silovanja uprlja i čast žrtve, a posebno njezine obitelji.
U antičkoj Grčkoj i Kini postojao je toliki pritisak na žene kojima nije ništa preostalo nego da se – ubiju. Moram istine radi spomenuti da i muškarci mogu biti žrtve silovatelja, da se na njih, kad je taj zločin u pitanju, gleda nešto drugačije jer oni se, navodno, lakše brane, što uopće nije istina. Na svaku žrtvu treba gledati jednako, treba joj pomoći i učiniti sve da što prije dođe k sebi. Cijeli svijet se bio uzbunio zbog silovanja koja su počinila petorica muškaraca nad jednom mladom indijskom studenticom. Masovni prosvjedi u toj dalekoj zemlji poručili su vlasti – silovateljima treba dati najstrože kazne! Takvima nije mjesto među normalnim svijetom! Vrlo glasni su bili povici – smrt silovateljima! Počinitelji su bili brzo uhićeni i saznalo se da su zapravo ološ društva. I obično to silovatelji jesu. No, svijet više nije iznenađen ni vijestima da su među silovateljima i uglednici. Ljudi kojima smo se divili, koji su nam bili u koječemu uzori, koje smo pokušavali čak i oponašati. Mnogo se pisalo o siru Jimmyju Savileu, dizalo ga se u nebesa, a godinu dana poslije njegove smrti saznalo se da je bio – ništarija, seksualni prijestupnik, čovjek koji bi, da je ostao živ, umro u – zatvoru.
I još je jedan Englez završio na stranicama crne kronike – Stuart Hall, poznati komentator, zaštitno lice BBC-ja punih 50 godina, kojeg je lani čak i kraljica Elizabeta odlikovala Ordenom britanskog imperija. A on je običan silovatelj, pa i seksualni prijestupnik. Ne samo da je silovao jednu 22-godišnju djevojku nego je na seks prisiljavao i maloljetnice. Ono što me sve vrijeme užasava, to su silovanja koja su se dešavala za vrijeme rata na ovim našim prostorima.
Psiholozi kažu da u suštini seksualnog delikta nije sam seksualni čin već agresija, nasilje, de monstriranje moći, želja za poniženjem žrtve, pa i osveta. To zasigurno najbolje karakterizira agresore svih vrsta koji su se pojavljivali i kod nas. Ne treba, međutim, praviti neku opću tipologiju silovatelja jer svaki je slučaj individualan. Ali ni podlijegati tvrdnji koja se može čuti – da su oni svi mentalno bolesni. Postoje, kažu, među njima neke zajedničke osobine, ali biografski su detalji različiti. Neki siluju samo pod određenim okolnostima, neka silovanja uključuju jednog počinitelja, dok je za druge karakteristično više napadača. Napadači očito imaju želju da potvrde svoju snagu putem prinude, ali sigurno je da na žene ne gledaju kao na sebi ravne. Psiholozi su klasificirali čak četiri vrste silovatelja – silovanje koje se javlja kao pokušaj postizanja zadovoljstva iz tjelesnog mučenja, silovanje u bijesu koje nije ništa drugo do projekcije vlastitih frustracija, silovanje dominacije i zavođenje koje prerasta u silovanje iz prihvatljive seksualne situacije u kojoj žrtva odluči zaustaviti odnos prije samog snošaja. Mene čak i ne zanima ta kvalifikacija jer to držim zločinom, pa ma o kojem se tipu radilo. Ono o čemu neprestance razmišljam jest kako su “ratni silovatelji” kod nas ne samo ostali manje-više nekažnjeni nego kako se i tim ženama nije priznalo ono što im, na žalost, doista pripada – da su žrtve rata. Ako se ovaj ministar uspije izboriti za ono što se trebalo davno, onda će ostati u povijesti kao čovjek koji razumije užasne patnje tih jadnih žena. Jer njihove su psihičke traume nesagledive, to prije što se radi o više počinitelja, što se radilo o izričitoj brutalnosti i što čak i kad bi se te zločince kaznilo, bila bi to tek mala zadovoljština mučenima. No, možda bi bila opomena nekim budućima – silovateljima. Jer nije rijedak slučaj da silovanje završi smrću, nekom teškom fizičkom ozljedom, spolnom bolešću, ali i trudnoćom. Utvrđeno je i da 31% žrtava silovanja razvije PTSP. A to znači da se žrtve, što i jest najteže, sjećaju napada i ponovno vraćaju na nj, da imaju noćne more, promjene raspoloženja, teškoće u komunikaciji, tjeskobu i strah. Prema istraživanju američkih znanstvenika, sklonije su i suicidu, ali i svim vrstama ovisnosti. Dakle, seksualno nasilje intenzivno utječe na žrtvine obrasce ponašanja i svakodnevne životne navike. Nisam osoba koja bi sudila bez suda, nisam ni ona koja podržava smrtnu kaznu, ali ovakav zločin definitivno zaslužuje ono najteže – doživotni zatvor i izolaciju.
Nasreću, nisam se susretala s takvim jadnicama jer mislim da ne bi ni znala što im reći i kako im pomoći. Kako govoriti nekom o seksu kad im je upravo on uništio život. Mislim naprosto da je takvim ženama, osim rijetkim izuzecima, teško uopće živjeti. Dok sam pisala ovu kolumnu, sjetila sam se jedne naše žene koju je pokušao silovati njezin gazda. Nije se za to dugo znalo, tek se jedna, opet naša žena, njihova druga služavka, izbrbljala i ispričala kako mu je cura koju je htio obljubiti razbila gl avu i još ga malo ubila. On starkelja, a ona mlada i zgodna. Njezinu odanost i ljubaznost on je protumačio – zavođenjem. Nije odustajao ni kad mu je pružala otpor. Tek kad joj je bljesnuo nož u ruci, shvatio je što radi. Ali shvatio je i još nešto – mora prisegnuti na zavjet – šutnje. Glavu su mu zakrpali u bolnici uz njegovu tvrdnju da je pao i razbio je. Da se saznalo kako je tu posjekotinu zaradio, ne bi mu više bilo života u Švicarskoj, barem ne onakvog na kakav je navikao. Ova je djevojka imala i hrabrosti i sreće. Mnoge, na žalost, to nisu imale. Ali morali bismo imati svi mi skupa i izvršiti pritisak ni sama ne znam na koga da se silovatelji s ovih prostora – kazne. Za takve nema abolicije ni oprosta.