Drama “Gospoda Glembajevi” Miroslava Krleže, koja će u petak, 4. veljače, premijerno biti izvedena u beogradskom Ateljeu 212, na kazališnu scenu vratila je jednu od najboljih srpskih glumica – Anicu Dobru (47), koja je tom prilikom dala intervju za srpsko izdanje Glorije.
Heroina srpske i njemačke kinematografije, zbog koje je muška populacija nekada masovno odlazila u kino, glumit će barunicu Castelli u predstavi koja se u Beogradu postavlja poslije četrdeset godina. Osamdesetak odličnih uloga koje je ostvarila na filmu, televiziji i u kazalištu bile su joj odlična preporuka za ulogu u jednom od najizvođenijih Krležinih dramskih dela, čiju režiju ovaj put potpisuje Jagoš Marković.
Krhka, ali energična djevojka izražajnih očiju i nježnog lica još od samog početka karijere plijenila je pažnju publike i redatelja. Zbog uloga u kultnim ostvarenjima “Već viđeno”, “Sabirni centar”, “Balkan ekspres”, “Kako je propao Rock’n’ Roll” i “Crni bombarder” mnogi su je smatrali srpskom femme fatale. Tu titulu joj ni nakon više od dva desetljeća nitko nije oduzeo. Anica Dobra i dalje važi za jednu od najseksepilnijih Srpkinja, iako se ona sama nikada nije trudila da stvori takvu sliku o sebi. Živi na Dorćolu, koji obožava, udana je za Miću Softića, redovito ide na roditeljske sastanke kćeri Mine i trudi se svoju privatnost držati daleko od očiju javnosti i skandala. Ne plaši se bora i podočnjaka i mada se, kako kaže, možda bavi nenormalnim poslom, ima dojam da vodi normalan život.
Ulogom barunice Castelli u predstavi “Gospoda Glembajevi” poslije desetak godina ponovno ste na sceni Ateljea 212. Kako ste doživjeli povratak u matično kazalište? – To svakako ne može biti povratak, baš zato što je riječ o matičnom kazalištu za koje sam, manje ili više, vezana tolike godine. Smatram da je glumački posao isti, bilo da je riječ o snimanju filmova ili bivanju na sceni, pa ove godine kada me nije bilo u predstavama ne doživljavam kao odsutnost, niti probe Glembajevih kao povratak. Rekla bih da nastavljam, idem dalje. E sad, svakako jest moja velika povlastica to što je riječ o Krleži i što imam prilike raditi s takvim kolegama kao što su Boris Kavaca, Nikola Ristanovski, Vlastimir Đuza Stojiljković, Svetozar Cvetković, Jelena Đokić, Branislav Trifunović, Tanasije Uzunović.
Imate li tremu pred premijeru ovog velikog Krležinog komada, koji se u Beogradu izvodi poslije četiri desetljeća? – Kada mi tako postavite pitanje, nije mi svejedno! Važim li ja to za tremašicu? U stvari, trema i to kako se zamišlja premijera, glamur koji će pratiti taj događaj – to nisu stvari koje nas trenutno zaokupljaju. Mi naprosto probamo. Radimo. Vrijedni smo. Od studenog analiziramo, čistimo, tražimo stanja, uživamo i mučimo se s riječima i rečenicama, otkrivamo. Igranje predstava je logičan nastavak toga. Živa stvar. Bit će uzbudljivo, ne tremaroški.
Iako ste dobitnica važnih domaćih strukovnih priznanja, izjavili ste kako strpljivo čekate da vas se redatelji sjete i ponude ulogu. Jeste li se ikada pokajali zbog takvog izbora? – Čekanje je baš pasivna aktivnost, po prirodi sam, možda, strpljiva, ali ne vidim sebe kao nekoga kome dani prolaze u čekanju. Radi se o tome da glumac nije u poziciji da bira projekte i uloge, osim ako nije sam sebi producent. Naravno, uvijek postoji sloboda da se ponuđeno odbije, a na glumcu je da sebe motivira i da sve što radi odradi pošteno. Onda je svaki sljedeći projekt posljedica prethodnog.
Pročitali ste skraćenu veriju teksta. Sve o Anici Dobri potražite u srpskom izdanju tjednika Gloria.
