Doznavši da ju je Hrvatska udruga poslovnih žena Krug proglasila najboljom menadžericom u 2008., 49-godišnja Gordana Deranja rekla je svojoj tajnici da nije sasvim sigurna je li to za nju dobra ili loša vijest. Zvučalo je to kao šala, ali generalna direktorica pulske tvrtke Tehnomont djelomično je bila i ozbiljna. Sjetila se, kaže, nekih menadžera koji su dobili isto priznanje i završili – iza rešetaka. Konačno, prije desetak godina i sama je osjetila što znači naći se na udaru moćnika, te se, kad joj se ništa drugo nije moglo pronaći u poslovanju, kao šefica računovodstva našla na sudu zbog “spornog” obračuna terenskog dodatka radnicima tvrtke.
No, s druge strane ta joj je nagrada struke najveće priznanje za trud i muke koje je prolazila da bi opstala tvrtka u kojoj radi 22 godine. Društvo Tehnomont čine tri segmenta: brodogradilište “Pula” koje gradi brodove do 50 metara dužine, marina Veruda, te tvrtka kći Tehnomont BMN, koja se bavi izradom solarnih kolektora i izgradnjom čeličnih konstrukcija. Gordana Deranja zaposlila se 1987. u računovodstvu te tvrtke, gdje je tih godina bilo uposleno1400 radnika. Posla je bilo napretek, no već 1991. za tu su tvrtku počele su nevolje. Zemlja je bila u ratu, narudžbe u takvim uvjetima nisu stizale, nelikvidnost je bila velika i upravo tada je postavljena za šeficu računovodstva. – Nije mi se bilo lako jer me nitko nije uveo u posao. Slikovito rečeno, našla sam se u situaciji da sam “u vodi do grla” i morala sam zaplivati. Morala sam napraviti svoj prvi završni račun, podložan kontroli ZAP-a, da bi Tehnomont uopće dobio suglasnost za pretvorbu društva. A kad je rat završio i kad smo pomislili da je najgore iza nas, opet sam “bačena u vatru”. Naime, i mi smo krenuli u pretvorbu. Mene su izabrali za predsjednicu Nadzornog odbora. Htjeli smo taj posao obaviti pošteno, tako da nadzor nad tvrtkom imaju radnici i menadžeri koji u njoj rade, no nekima se to nije svidjelo. Imena više nisu ni važna, ali u to vrijeme bilo je “u modi” dokopati se svega što vrijedi za vlastiti džep, a poslije kako bude, pa je tako šapa bačena i na našu marinu. Jedva smo se uspjeli oduprijeti pritiscima i spriječiti da se netko drugi dokopa našeg zemljišta i marine.
A najteže joj je bilo, kaže, kad je 1998. postala generalna direktorica, jer su svi računi tvrtke bili blokirani, za vratom joj je bio i dug od 140 milijuna kuna, ostala je i bez dobavljača… U toj situaciji, kaže, imala je samo jedan izbor: smanjiti troškove i pokriti se “koliko je poplun dugačak”. Odluka da otpusti dio radnika nije bila baš popularna i da ukine sve što stvara gubitke, ali zahvaljujući toj i svim drugim odlukama Gordane Deranje i njezinog menadžerskom tima sastavljenog od najboljih stručnjaka u Tehnomontu, za dvije su godine izišli iz “crvene zone”.
– Uspjeli smo zadržati i unosne ugovore s brodogradilištima u Italiji i Njemačkoj s kojima i danas surađujemo. Prošla i pretprošla godina bile su financijski najuspješnije otkako sam direktorica. A ni ova godina, unatoč krizi, nije loša: dovršavamo izgradnju 1,2 milijuna eura vrijednu koćaricu za domaćeg naručitelja, dogovorili smo s MUP-om gradnju tri aluminijska radna broda, a nadamo se uspjehu i u pregovorima s naručiteljima iz Rumunjske, za koje bismo trebali sagraditi dvadeset manjih aluminijskih brodova. Što će biti najesen, vidjet ćemo. Zabrinjava nas sveopća nelikvidnost. Radni dan Gordane Deranje traje koliko treba da se neki posao završi. To, zacijelo, ne bi mogla da nema podršku obitelji. Njezin suprug Predrag također je ekonomist po struci, pa poslovno govore istim “jezikom”. Djeca su joj već velika – kći Bojana (24) apsolventica je na Pravnom fakultetu u Rijeci, a sin Goran (21) studira politehničke znanosti na Visokoj tehničkoj školi u Puli – i oko njih više nema brige osim da ih s osmijehom dočeka kad se pojave na kućnom pragu ili da ih isprati kad odu na izlet u okolicu Rijeke.
Roki – Svi volimo prirodu – kaže Gordana Deranja. Nakon napornog dana najbolje se opustim u svom cvjetnjaku koji njegujem u vrtu naše kuće u Banjolama pokraj Pule. A za vikend rado sa suprugom odem u Fužine. On do ručka prođe svoju turu od 40 kilometara, a ja mu se pridružim u popodnevnom kruženju oko jezera. To je naš jedini “luksuz” koji si možemo priuštiti. Sve ostalo je onako kako je bilo i prije no što sam postala generalna direktorica Tehnomonta. U braku smo 25 godina i živimo u kući koju smo uspjeli sagraditi zahvaljujući kreditima. Imamo plastični gliser od 6,90 metara, mercedes koji vozim pripada tvrtki, a moj suprug ima alfa romeo. U šali mu znam reći da je, zbog sveg stresa koji je uz mene proživio, zaslužio u najmanju ruku aston martin. A svakako moram “prijaviti” i svog Rokija, maltezera koji se sa mnom često šeće uz more. Teško je reći razveselim se više ja njemu kad dođem kući, ili on meni – kaže Gordana Deranja.
Tanja Vučičević